Veliki Branislav Nušić, pisac “bez dlake na jeziku”, hroničar i kritičar društva, možda, najburnije naše istorije. Kod njega nije bilo nedodirljivih, i očito su večne teme, jer drame koje je napisao i te kako su aktuelne i dan danas. I takav Nušić nije mogao da ostane “nem” na dešavanja koje je opevao, ali i opisao u dnevnoj štampi. Normalno, to nije moglo da prođe bez reakcije “sa vrha”, al bez nekog uspeha. Nušić je Nušić.

Sahrana “babe” i junaka

Nušićeva tema bila je sahrane jedne “babe” i jednog junaka, koga je više poštovao i ispoštovao protivnik, nego njegovi. A sve se odigralo u nekoliko dana. Naime, Mihailo Katanić je umro 23. aprila 1887. godine, a pet dana pre njega umrla je Frana Franasović, žena u poznim godinama. Osoba bez bilo kakvih zasluga, ali majka generala Dragutina koji je visoko kotirao u vojnoj hijerarhiji i bio miljenik kralja Milana, jer je 1882. sprečio atentatorku Ilku Marković da po drugi put puca na vladara, pa je ekspresno napredovao sve do mesta ministra vojnog.

Nušić je reagovao na ispraćaj generalove majke kome su prisustvovali činovnici, oficirski kor, i kako zapisa “sve što nosi kaput u Beogradu”. Prisustvova je i sam kralj Milan.  Dan posle bila je pratnja Katanića, oficira koji je spasao čast srpskoj vojsi u ratu sa Bugarima. Umro je od posledica ranjavanja, silnih rana.

Kao zarobljeniku, sve počasti ukazao mu je bugarski knez Batemberg, a kalj Milan je govorio da nije znao za ispraćaj heroja. I upravo je to inspirisalo Nušića da uzme pero u ruku i objavi pesmu o dve sahrane.

Pogreb dva raba

"Pogreb dva raba", pesma kojom Nušić stihovima govori o smrti majora Katanića, koji je bio toliko popularan u narodu da ga i Stevan Sremac pominje u svojim delima kao simbol herojstva. Pesma je prvo “ispevana” kao novinski izveštaj objavljen u Novom beogradskom dnevniku pod nazivom “Sa trkališta”.

Nušić kroz tekst “javlja” da je očekivao za junaka Katanića osobit sprovod, koga nije bilo: “Pratilo ga je nekoliko oficira do groba, a vojska i banda zaustaviše se na Trkalištu kod holeričnih baraka i tu mu odaše poslednju počast; a sprovod ode ćutećki i bez bande i bez vojske”.

Pitajući se kakvi su to računi u pitanju, konstatuje da je žalosno da se na takav način sahranjuje jedan junak. A zatim govori o sahrani jedne babe: “Koja je to baba, ne znam; rekoše da je mati Franasovića. Na njenoj pratnji bili su valjda svi generali, mnogo oficira i mora biti svi ministri. I svi je ispratiše do groba. Juče, na pratnji jednog junaka srpskog, kakvih je malo, ne beše ni jednog generala i samo nekoliko oficira”. Nije pomenuo kralja, ali se zna da je i on bio u povorci.

Prst u oko kralju

Sahrana majke generala Dragutina Franasovića, prisustvo vrha države sa kraljem na čelu, upravo su iziratirali Nušića da napiše i izveštaj i pesmu. Major Katanić, ovenčan slavom heroja i popularan među narodom, bio je sušta suprotnost generalu Franasoviću.

Mnogi su neuspeh u srpko-bugarskom ratu vezivali ne samo za kralja, već i za generala. Kako ocenjuje Dragoljub Vlatković u knjizi "Suđenja srpskim piscima": “veličanje u narodu majora Katanića pogađalo je obojicu. Sledstveno tome, kralj Milan je imao puno razloga da sa svojom svitom i dvorskom kamarilom prisustvuje pogrebu majke Franasovića”. Majorov poslednji ispraćaj bio je potpuno drugačiji, pa su tako nastale reči Heroj među „babama“ i poruka mladim naraštajima:

“Srpska deco što množiti znate

Iz ovoga pouku imate:

U Srbiji prilike su take

Babe slave, preziru junake

Zato i vi ne mučite se džabe

Srpska deco postanite babe”

Izdanje novina bilo je razgrabljeno istog dana, a kada je napokon dospelo u ruke kralju, njegov bes nije bilo lako obuzdati. Epilog je bio sudski proces za uvredu časti protiv Nušića, koji je u prvi mah odsuđen na dve godine robije. Ovo nije zadovoljilo kralja, te je presuda preinačena u dve godine robije. Umesto da mu u kazamatu slome duh, Nušić je posle dvogodišnjeg zatvora izašao čio, razborit i sa književnim delom, komedijom "Protekcija".

A Katanić... Katanić je posle brojnih godina dobio i svoju ulicu na Vračaru, u kojoj se u skladu sa pravom beogradskom boginjom Ironijom nalazi jedan sud.