Nema te familije širom zemlje na brdovitom Balkanu kojoj se na knjiškim ormanima nije žutela jedna Riznica. Oni „veliki“ su je imali zbog „malih“, mada ni njima ne bi sišla s polica kad bi i oni postali veliki.

I u kući i u školi, lako se pamtilo kako je lep ovaj svet. Svi smo – ali usitinu, bez šale – verovali da ima škole za pačiće male. A između škole i kuće, materine maze su usrdno deklamovale Taši, taši, tanana, još usrdnije lupajući dlanovima. Tako smo i kao već veliki upamtili čika-Jovu po nežnim stihovima koji su nam bojili detinjstvo.

Kroz ova detinja sećanja, Jovan Jovanović Zmaj (Novi Sad, 1833 - Sremska Kamenica, 1904) ostao je pesnik čija žuta Riznica generacijama ne izlazi iz mode. U isto vreme, Zmaja sa nežnim perom često nismo ni mogli zamisliti u nekom drugačijem svetlu. Tako nešto zapazili bi oni veći i pronicljiviji, pa bi im pojedini stihovi, iako pisani pre više od veka, odnekud zazvučali poznato – a usput daleko od ideala romantizma kome su pripadali.

Kneževska elita na čika-Jovinom nišanu

Zamislimo li romantičnu Kneževinu od pre 150-tak leta, setićemo se galantne, starinske mode, raskošnih balova, vožnji fijakerima, uljudnih, gospodskih manira... I među njima pesnika čije bi oštre reči pomalo mogle iznenaditi.

Isti čika-Jova, za koga slavuj pesmom ljulja lug i Dunav je zlata pun, u toj romantičnoj Kneževini postaje žestoki kritičar. Doduše, katkad bi to činio prefinjeno i pronicljivo, naročito ako bi ga zaokupirali taktovi ozbiljne muzike. Po intelektu i senzibilitetu, pak, bio je svetski gospodin. Stoga je isto tako pronicljivo „secirao“ i prilike u srpskoj Kneževini.

Tada bi, bez mnogo pardona, svoje britko pero ustremio ka najmoćnijima. Na pesnički zub uzeo je državu i vlast, uspevajući pritom da „zakači“ i običan svet.

Istina, takve stihove u školi čitaju i nešto veća deca. Pritom, teško da su u čika-Zmajevo vreme mogli promaći i moćnicima na čelu Kneževine. Vešto ciljajući metu, autor legendarne žute zbirke svoje kritike bi katkad upakovao u satiru, pa bi u prvi mah čitaocu izmamile osmeh. Drugi put ih je ostavljao neupakovane i direktne, ne ostavljajući povoda ni za dubioznu interpretaciju. Kako god bilo, učinilo bi se da je i slika te romantične Kneževine daleko od idealistične.

Između istoka, zapada i Knjaževog glasa

Sredinom 19. veka, u vreme kada je stvarao i naš nežni-britki pesnik, Srbija je bila „negde između“. Borila se da se reši turske vlasti, još daleko beše od samostalne, a pritom su i Austrijanci pomalo mešali prste.

U ovako zamršenim prilikama, ova „negde između“ zemlja ipak je imala svoj glas. U njeno, i u ime svih čije su oči bile uprte u njega, istupio je Knez. Misiju je nasledio od prethodnika, koji su već par vekova unazad Srbiju izbavljali (ili makar to pokušavali) od osmanske hegemonije.

Malo ko bi u tome video nešto problematično. No, kako je nalazio da bi vlastodršci mogli voditi bolju politiku, iz čika-Jovinog ugla bilo je mnogo povoda za repliku. Tako se otvoreno zapitao zbog čega se ovde pitaju nedostojne vođe – i zašto se narod ne buni. Stoga se pobunio on: naoštrivši pero, nije za njih štedeo gorkih reči.

Šta je to zaškripalo u Jututunskoj zemlji?

Godine 1865, knez Mihailo Obrenović objavio je konkurs za državnu himnu. Verovatno najpoznatiji (ali ne i sasvim direktni) učesnik je bio Jovan Jovanović lično, tada 32-godišnji urednik satiričnog časopisa „Zmaj“.

Njegovo „rešenje“ bilo je ponešto drugačije – što se dalo uočiti i u prvim stihovima Jututunske narodne himne:

„Bože sveti, podrži nam Knjaza

 zdrava, krepka, ohola i slavna.“

Kao ne sasvim direktan učesnik konkursa kneza Mihaila, Jovan Jovanović Zmaj ostao je delimično u senci. Istupio je javno – mada i ne sasvim direktno, a opet dovoljno glasno da ga čuju svi u čije ime je pisao.

U njegovoj svečanoj himni ipak je malo toga bilo svečano, a još manje romantično. Umesto toga, uspeo je to što je uspevao i u Riznici pesama za decu: da jednostavnim rečima iznese ono što se mnogi nisu usudili izgovoriti naglas. Sem toga, u satiričnu verziju narodne himne vešto je „upakovao“ dve strane medalje. Iako je njegova šaljiva nota odmah uočljiva, teško da je u ovim stihovima (bar za one koji su mislili slično) bilo nečega smešnog. 

Otuda je naš Zmaj u nastavku svoje borbe perom „izmislio“ kraljevstvo Jutututu. U njemu jedan kralj svojim Jututuncima (narodu) izlaže juhahaha (zakon i dažbine) – a zatim ove vesele stihove upakovao pod naslovom Jututunska juhahaha.

I ne samo to, već je ovaj put još dublje zagrebao ispod površine. Pažljivom čitaocu kasnije otkriva da su Jututunci inače veoma disciplinovani i krotki, te da usrdno klimaju glavom na sva kraljeva iskrena obećanja.

Ako ništa drugo, makar je prosečnom čitaocu 19. veka dao zanimaciju: da zarecituje vesele stihove i tako prekrati vreme dok čeka u redu da plati svoj juhuhuhu.