Prva slobodnozidarska loža nastala je 1598. godine u Škotskoj, prva Velika Loža u kontinentalnoj Evropi je Velika loža Francuske, nastala 1728. godine. U Srbiji, tačnije u Petrovaradinu, prva Loža formirana je 1785. u vreme vladavine Josifa II Harsburškog, a u Beogradu je 1842. nastala loža "Ali Koč".

Borba za Jugoslaviju

Smatra se da su srpski masoni, a posebno Damjan Branković, odigrali veliku ulogu u pomaganju srpskoj državi tokom ratova za oslobođenje, koji su trajali gotovo čitavu deceniju od 1912. do 1918. godine. Branković je bio zaslužan za dobijanje kredita kojim je modernizovana srpska vojska, ali je i zahvaljujući svojim kontaktima sa evropskim masonima i diplomata, uspeo više puta da probije ekonomsku blokada koju je Austro-ugarska uvela Srbiji kako bi je finansijski oslabila. Kasnije, upozoravao je Nikolu Pašića da Beč sprema napad na Srbiju, ali je, nažalost, blagovremena reakcija srpske političke scene, koja je u tom trenutku bila zauzeta predstojećim izborima, izostala. Za to vreme, srpski masoni okupljeni oko lože "Pobratim", zatražili su pomoć Velikog Orijenta Francuske kako bi se sprečio rat i krvoproliće. Taj put ujedinjeni masoni nisu ubili spešni u svojoj nameri da se ostvari opšte dobro.

Tokom rata, loža je nastavila rad u Marseju, dok se najviše masona našlo u Grčkoj i Londonu, odakle su organizovali pomoć Srbiji na svim frontovima. Zahvaljujući urgiranju masona, srpskim vođama iz Bosne, koji su na montiranom procesu u Banja Luci 1916. osuđeni na smrt, ukinuta je kazna i pomilovani su. Istovremeno, po nalogu Nikole Pašića u Londonu je formiran tzv. jugoslovenski odbor, koji je imao cilj da ubedi svetsku javnost u neophodnost oslobođenja južnoslovenskih naroda koji su živeli van teritorije Srbije i Crne Gore, te u želju Južnih Slovena da formiraju zajedničku državu. I ovde su srpski masoni pružili patriotsku podršku, što je kulminiralo osudom austrougarskih i nemačkih zločina i imperijalističke politike, tokom dva velika skupa masona 1917. godine. Ovim je zainteresovanost za "jugoslovensko pitanje" značajno porasla i otvoren je put za konačno stvaranje nove države posle slavne pobede nad okupatorom. 

Foto: Wikipeda - Kralj Aleksandar Karađorđević

Slobodni zidari između dva svetska rata

U Beogradu 1919. godine, dolazi do stvaranja lože "Jugoslavija", što je deceniju pre nego što će kralj Aleksandar Karađorđević, za koga tvrde da je bio mason Velikog Orijenta Francuske, zvanično nazvati državu istim imenom. Za Velikog majstora je ponovo izabran Đorđe Vajfert, industijalac i guverner Narodne banke. Loža je imala oko 300 članova.

Red slobodnih zidara, između dva svetska rata nije se ustezao da pokaže svoje masonsko opredeljenje. Zidani su objekati, poslovne i stambene zgrade, spomenici sa masonskim obeležjima. Društvena elita svih klasa tog vremena, bez obzira na veru, ne skriva da je član reda slobodnih zidara. Kako bi "amortizovali" tadašnju negativnu sliku o masonima, članovi slobodnih zidara u Beogradu finansiraju i grade ustanove socijalne zaštite, kao što je bio Dom za siročad i obrazovni centar za decu "Sveti Sava" i Ustanova za gluvonemu decu "Kralj Dečanski". Fondacija "Sveti Đorđe" bila je fondacija za pomoć deci i ratnim invalidima. U Zemunu se osniva Dom za slepe i obrazovni centar za omladinu, pokrenuta je akcija za nezaposlene "Hleb nasušni", osnovaju su savezi za borbu protiv tuberkuloze i prosjačenja. To su samo neki od objekata i akcija koje se grade i osnivaju između dva rata. Na Kalemegdanu zidaju svoj hram koji treba da bude masonski muzej, ali ga poklanjaju Beogradu. Danas pripada Prirodnjačkom muzeju.

O tome koliko je Beograd bio čvorište masonerije pokazuje i podatak da je od 11. do 16. septembra 1926. godine bio organizator međunarodnog skupa "Manifestacija svetskog slobodnog zidarstva u korist mira". Domaćin je bio veliki majstor Đorđe Vajfert.

Polovinom 20. veka na ovim prostorima bilo je više od 20 loža sa oko hiljadu članova. Ratni oblaci Drugog svetskog rata, dovode do toga da Velika loža Jugoslavije  22. juna 1940. godine donose odluku o zamrzavanju svog rada. Ovo je bio i vrhunac antimasonske kampanje koja je trajala više od decenije, a koja je oslikavao razjedinjenost jugoslovenskih naroda. Početak je svakako bio atentat na kralja Aleksandra u Marseju, a mnogi su u ovoj kampanji videli uticaj Rima koji je imao problem sa internacionalnim karakterom masonerije koji je negirao različitosti zbog vere i nacionalnosti. Tokom rata, nacisti su progonili masone, zatvarali i konfiskovali imovinu. Zahvaljujući izveštajima komunističke vlasti posle rata, saznajemo da su se masoni tokom okupacije "ispravno nacionalno držali" i da ih je većina bila oslobođena svake krivice. Pa, ipak, imovinu su im i oni oduzimali. Iz tog perioda su zanimljiva i dva detalja. Naime, grupa beogradskih masona na čelu sa nekadašnjim gradonačelnikom Kostom Kumanudijem, organizovala je Odbor za doček ruske vojske, naslučujući oslobođenje. Drugi je tajanstveni Institut koji je tokom poratnih godina vršio razgovore sa poznatim beogradskim masonima koji su preživeli rat, a čiji je stvarni razlog postojanja ostao nepoznat. Danas se ovi "naučno-istraživački" intervjui mogu naći u arhivama. Iako su najznačajnije ličnosti srpske i jugoslovenske politike, kulture, umetnosti i nauke bili javno ili nezvanično masoni, pa čak i u novoj vlasti, zbog nespojivosti ideologija koje je promovisala Kominterna i red slobodnih zidara, rad Velike lože nije obnovljen do novog poglavlja u istoriji Beograda i Srbije. 

Obnavljanje rada devedesetih godina prošlog veka

Da li je Josip Broz Tito bio mason?

Pitanje na koje od osamdesetih godina prošlog veka mnogi teoretičari masonerije daju oprečne odgovore. Jedni kazuju da je Tito 1926. postao član Simboličke Velike zagrebačke masonske lože "Libertas". Veliki majstor te lože bio je Slavko Kvaternik, kasniji starešina ustaške vojske. U Jugoslaviji na početku Drugog svjetskog rata postojalo je 27 loža i 2.500 članova. Slobodne zidare zabranjivalisu nacisti. Ništa bolja masoni nisu prošli ni u posleratnom periodu, mada neki izvori kažu, nepotvrđeni, da su mnogi iz tadašnjeg vrha države bili predratni masoni. Elem, kada se sagledaju sve okolnosti rada i rada slobodnih zidara u posleratnoj Jugoslaviji, teško je tvrditi da Tito bio mason.

Burne demokratske promene, donose i burno obnavljanje rada slobodnih zidara. Devedesetih se obnavlja masonerija. Prvobitno se obnjavlja rad Velike Lože "Jugoslavija”, a tu su i "Velika Masonska Loža Srbije", "Velika Nacionalna Loža Srbije","Regularna Velika Loža Srbije Velikog Orijenta Francuske u Srbiji" i "Ujedinjena Velika Loža Srbije". Tako se u okviru Regularne Velike Lože Srbije nalazi 1.300 članova u 37 Loža. Ni masoni nisu ostali otporni na razmirice unutar svojih organizacija. U isto veme, dolazi i do podele velikih loža koje ne priznaju jedne druge, podela na "engleske” i "francuske”, nedovoljno razumevanje pojma regularnosti i različit pogled na događaje u poslednjih četvrt veka.

Iz današnje vizure, hteli mi to ili ne, - masonerija u Srbiji je i dalje jedna velika misterija, barem za obične smrtnike. Da li treba da zahvale pomalo tajanstvenoj prošlosti, pričama o tajnim društvima, iluminatima, vladarima iz senke ili današnjim nastojanjima slobodnih zidara da se prikažu i pokažu, izađu iz "istorijske tajnovite senke" pod svetlost javnosti, i dalje ih prate epiteti tajnovitosti i vladara iz senke. Ipak, kažu da je poslednjih godina masonerija prerasla iz tajnog u diskretno društvo, ma šta to značilo. Današnji masoni  registrovani su u APR-u kao udruženje građana i tvrde da "tajne" Slobodnih zidara nema, i da velikom broju "priča" o masonima, treba zahvaliti predrasudama.