U današnjim medijima, štampanim i digitalnim, gotovo svi delovi ljudskog života posluženi su gotovo „na izvol’te“. Dok jedni sa nestrpljenjem klikću na svaki (FOTO, VIDEO, 18+) naslov, oni drugi se uglavnom pozivaju na moral i zahtevaju razne zabrane. A pošto je ljudska ćud ista od vajkada, ne treba da čudi da je jedan sličan slučaj uzdrmao beogradsku javnost sredinom pretprošlog veka i bio zgodni povod da se u ruke jednog popečitelja stave uzde slobodnog protoka znanja s jedne na drugu stranu Save.

Bujne dame sa naslovnih strana

Stevan Lazarević bio je čovek liberalnih shvatanja i bujne ambicije kada je četrdesetih godina XIX veka zakoračio sa lađe na beogradsko pristanište. Sa sobom je doneo sanduke pune knjiga, časopisa, hartije, pisaljki i raznog knjigovezačkog materijala. Namera mu je bila da u zgradi preko puta Saborne crkve otvori dućan u kome će prodavati raznorazne potrepštine za učenike obližnje škole.

U početku je posao lepo radio, Beograđani gladni znanja pohodili su njegovu radnju sa ushićenjem. Ali, uvek mora da postoji neko ali. Pored pažnje građana, privlači pažnju policijskih snaga. Pričalo se, naime, da je u Lazarevićevoj knjižari posećenost velika i zbog izloženih umetničkih aktova, reprodukcija izrađenih u bakrorezu i litografskim tehnikama. Bujne, putene, anđeoske dame privlačile su pažnju gimnazijalaca i kalfi, koji su prvo u širokom uglu ispitivali teritoriju, pa ispod oka gledali nage dame i napokon kupovali radove, te diskretno se išunjavali krijući žućkasto parče papira sa „pohotnim“ sadržajem.

Skandal je bio veliki. Sablažnjena beogradska varoš našla se između dve vatre. S jedne strane, i tada je potegnut čuveni argument „ko nam to kvari decu“, a sa druge su potajno pokušavali da zavire u radnjicu da vide šta se tu zaista dešava.

Kada je đavo odneo šalu, na scenu stupa moralna vertikala ondašnjeg društva, neprikosnoveni i strogi Ilija Garašanin. Ne časeći časa, naređuje upravi beogradske varoši da pod hitno oduzme sva „izobraženija“ i stavi ih pod ključ. Tako je i bilo.

Cenzura na mala vrata

Ovaj neobični događaj bio je praktično povod da Garašanin malo prilježnije prilegne na organizovanje carinjenja i kontrole materijala koji su u Srbiju dolazili preko Austrije. Naređuje da se uvede obaveza da se sve „knjige, figure i druga izobraženija“ pristigla u tovarima prvo proslede u Popečiteljstvo unutrašnjih dela na pregled, pa tek pošto ispune visoke moralne standarde Garašanina i svite, pošalju naručiocima.

Ovo podozrenje prema „liberalnim“ stvarima nije se odnosilo samo na dela koja su možda i imala neki problematični sadržaj (uključujući i nepravoslavne ikone), već i na novine i časopise koji su sve češće pristizali u Srbiju. Naredba se nije odnosila ne samo na beogradsku đumrukanu već i na sve u Kneževini. Naime, sav književni, novinski i likovni materijal koji bi pristigao u carinarnicu, upućivan je prvo u lokalno načelstvo, pa potom u Beograd. Činovnici ministarstva imali su punu autonomiju da odluče da li će neki predmet biti pušten ili će zauvek ostati zaključan u nekoj kasi.

Izuzetak su bili aktovi, pre svega ženski aktovi za koje je postojala apsolutna zabrana, što je jasno naglašenu u naredbi koju prenosi Nenad Simić u svom radu „Fragmenti prošlosti“:

„I ono će se svakij put strogo zabraniiti, da se obrazi i figure, koje predstavlaju predmete koima se čuvstvo nevinosti i cjelomudrenosti vređa i kvar, ili ljudi osobito mladi, ood blagi običaji i prave pobožnosti obdvraćaju, ili budi kako sablaznjavaju i razvraćuju, u našoi zemlji ni na kakav način ne prodaju i ne prostiru.“

U koliko bi se, pak, neki od ovih predmeta zatekao u carinarnici ili prodaji, rešenje je bilo jednostavno – vratiti ih odakle su došli.

Koliko je ova Garašaninova zabrana bila efikasna, teško je danas oceniti. Ono što je izvesno je da bi se, da se kojim slučajem zatekao u Beogradu osamdesetih godina, našao u pravom šoku pri pogledu na časopise zavijene u polu-providnu plavu foliju istaknute na vidnom mestu nekog od beogradskih kioska.