Još od vremena kada je prvi prastanovnik bacio pogled sa belog brega na drugu obalu Save, javila se i rasla želja da se ove dve rečne ruke sklope u zagrljaj oko grada. Narodi su se mnjali, imena grada sa njima i tako sve do savremenog Beograda. A želja, zapravo most, dugo je bila neispunjena. Tačnije sve do jednog dana sredinom decembra 1934. godine kada je u varoši svečano otvoren prvi trajni putnički most koji je napokon spojio levu i desnu stranu reke.

Ovom svečanom činu prethodile su duge i temeljne pripreme i provere, jer ne bi baš bilo dobro da se u ladnu vodu pod malo većim opterećenjem sruči jedna ćuprija nazvana po kralju. 

Ljudske želje i nesrećne okolnosti 

Prvi trajni putnički most preko Save u Beogradu građen je 1933. na 1934. godinu, po nacrtima francuske firme” Batinjol" i nemačkog preduzeća MAN. Tome je prethodnilo više od deceniju pregovora, razrade planova i odugovlačenja (naravno zbog nedostatka sredstava), ali su ipak na kraju evropska nauka i srpska mišica nad rekom razvukli viseći most ukupne dužine 454 metra i raspona između između nosećih stubova od čak 261. metra. Ovaj most bio je predviđen za pešački, putnički tramvajski saobraćaj. 

Svečano otvaranje zakazano je za 16. decembar iste godine, tek neka dva meseca posle atentata na kralja Aleksandra u Marseju. Mada je čitava zemlja i dalje bila ophrvana tugom, život je morao da se nastavi, a most testira. 

Prvo testiranje obavljeno je 11. decembra u popodnevnim časovima kada je preko mosta istovremeno prešlo dupke puno 10 gradskih cisternih, ili kako su ih ondašnje novine nazvale - tenkova. Mada je posmatračima izgledalo da most podrhtava, sručna komisija je samo klimnula glavom i iznela stav da osciliranje mosta odgovara predviđenim kriterijumima. Ovo je bio znak da se narednog jutra izvrši sepktakularna proba o kojoj se još dugo pričalo.

700 i više udarac kopitom o most

Negde pre osam časova 12. decembra 1934. niz Brankovu ulicu začuo se topot konja. U redovima od po deset, niz ulicu se stuštilo 700 konjanika koji su poticali iz redova artiljerije Kraljevske garde, konjice Oficirske škole i Zemunskog đačkog eskadrona. Pre toga su se do Pop Lukine, gde je bio zakazan start opita, spustili iz svih delova grada, prekidajući tako kucanje putničkih arterija prestonice. Dodatnu zbrku činile su hiljade Beograđana koji su se spustili do obale da posmatraju prizor.

Kod mosta ih je dočekala skalamerija od mernih instrumenata koja je brojala i merila zvaki otkucaj mosta. Jer, pisale su tadašnje novine, i most je živi organizam, doduše napravljen od čelika i sa nacrtom da može da izdrži 25 miliona tona opterećenja. 

Start je zakazan za tačno devet sati, kada je na uzvik komandanta niz gvozdenu džadu nagrnulo 700 konja sa svojim jahačima. Ujednačenim, uvežbanim tempom projurili su do polovine i stali. 

Strava u očima vojnika

Nije im bilo lako. Udarci kopita stvarali su utisak da se most i čitav svet oko njih kreće. Mada naučeni da trpe sve izazove, po glavi mnogih se vijala misao da je ovo možda previše i da će se u ovom magnovenju, uz vrisku ljudi i njištanje konja, čitava konstrukcija srušiti u reku. 

Prvobitni strah presekao je uzvik oštre naredbe koja je naređivala da se stani u miri. Most se ljuljao, a naučnici su polako prilazili, čitali instrumente i sa odobrnjem klimali glavom. Mada je izgledalo da se čitav svet okreće, most je pod topotom konja zavibrirao samo 13 centimetara, sigurno u granicama predviđenim projektom. 

Skoro pola sata instrumenti su prenošeni deo po deo mosta, kako bi se utvrdila statika mosta i to kroz merenja koja su obuhvatala osciliranje mosta, naprezanje kablova i naginjanje pilona. 

Kada je prvi set merenja završen, konjanicima je naređeno da pređu na drugu stranu mosta i da još jednom ponove opit. I tako sve ukupno četiri puta. 

Podaci dobijeni ovim putem bili su više nego impresivni. Ovaj kasajući zemljotres uspeo je da izazove osciliranje mosta od 130 milimetara na celoj dužini, odnosno 90 milimetara u delu velikog raspona. Operećenje kablova bilo je oko 200 kilogrema po kvadratnom centimetru, a nagib pilona 80 uglovnih sekundi, čak ni jedan stepen. 

Čitav eksperiment završen je 11.15 časova, kada su se vojnici u koloni polako povukli ka svojim kasarnama. 

Mada je izostala tragedija, ovaj spektakularno testiranje izdržljivosti mosta još dugo je prepričavano. Šta više, o njemu se pričalo i one godine kada je most, poput Jugoslavija o kojoj je kralj Aleksandar sanjao, doživeo svoj krah. 

Desetak godina kasnije, vozdigao se poput feniksa, u vidu jednog sasvim novog (zapravo dva mosta u jednom) koji je, srećom, ovaj put nadživeo Jugoslaviju u kojoj je građen.