Dok danas predstavljaju endemsku vrstu, nekada su tzv. “pipači hleba” slovili za odabranu skupinu blagoslovenu sa istančanim dodirom. Oni su “harali” Beogradom sve do kraje 1968. godine, kada je im jedan pravilnik stao na put jednom za svagda.

Neizbežna odluka

Odluka da se beli hleb pakuje u kese dugo se krčkala tokom šezdesetih godina prošlog stoleća. Sve vreme kamen spoticanja bio otpor u vidu beogradskih trgovinskih preduzeća. Ona su se svojski batrgala protiv toga, prvenstveno zbog izdataka koji su neminovno sledili u stopu tu odluku.

Ipak, pravilnik o kvalitetu žitarica, brašna, hleba i peciva rekao je svoje 1968. godine. Naložio je obavezno zavijanje hleba u Beogradu od 13. juna iste godine. Istovremeno, saopšteno je da će cena hleba ostati ista, a teret i ceh pakovanja pasti na pleća trgovaca.

Svako prema svojim mogućnosti

Pomirivši se sa tužnom sudbinom, trgovinska preduzeća poručila su papir i najlon kese za pakovanje. Svaki piljar u skladu sa svojim finansijskim mogućnostima. Neke bakalnice nameravale su da pakuju hleb poput svake druge robe u pelir papir, drugi su se odlučili za posebne papirne vrećice, a treće pak su se opredelile za najlon kesice.

“Divčibare” najrevnosnije

Prvo trgovinsko preduzeće u Beogradu koje se prionulo na pakovanje vekni bilo “Divčibare” i to nedelju dana pre zvaničnog roka. Tom prilikom prodavačica u radnji u Nušićevoj 25 izjavila je za dnevnu štampu da je za smenu prodala oko 400 kilograma zapakovanog hleba, te da su mušterije razdragane što ovaj potez nije sa sobom povukao i više cene jedne od glavnih životnih namirnica. Sa druge strane, trgovine, poput “Dunava”, “Save” i “Vračara”, zaista su ispoštovale novo slovo zakona, krenuvši pakiranje hleba u sredu 13. juna 1968. godine, ali ne i bez dizanja glasa.

Nesnosni troškovi za “Dunav”

Da se radilo o zastrašujućem rashodu, potvrdio je Stevan Lučina, direktor “Duvan”. Naime, prodavnice i samousluge ovog trgovinskog preduzeća dnevno su prodavale oko 30.000 kilograma hleba. Sve vekne su zavijali u papirne vrećice, koje im je “Avala” po porudžbini proizvodila. Te kesice su bile uske i dugačke koliko i same vekne, gde nijedan kraj nije virio. Tako da i mušterije čiji prsti su drage volje pipali svaku veknu ponaosob, tražeći onu po meri, sada su to mogli obave samo preko papira. 

Međutim, izdatak sprečavanja “vaćaranja” hleba nije bio zanemarljiv. Svakodnevno je na papir “odlazilo” 900 dinara iliti 27.000 dinara na mesečnom nivou. Glavešina dotične firme isprva nije načisto znao kako će se ti troškovi deliti, ali jeste da je to toga moralo doći.

Nije sve tako sivo 

Ista priča je bila i u trgovinskom preduzeću “Sava”, koje je hleb pakovalo u pelir papir, ušuškujući ga dobrano i štiteći ga od nezvanih prstiju. Pre zvaničnog stupanja akta na snagu, “Savine” trgovine su poručile tonu pelira i obučile poslovođe i prodavce kako da sprovede, prema njihovim rečima, “nemilu operaciju pakovanja”. Na njima je bilo da što pre savladaju tu tehniku, jer se svakodnevno u ovom lancu prodavalo do 20.000 kilograma hleba.

Ipak, oni su na čitavu stvar donekle pozitivno. Tvrdili su da imaju sreće što su u samouslugama zadržali klasičnu prodaju, jer su na taj način uštedeli koji dinar, naravno, kada se na kraju meseca podvuče finansijska crta. Ispostavilo se da znaju o čemu pričaju. Trošak je bio manji kada prodavac uvija hleb, negoli da to čini pekar, ali izdatak je svakako postojao.

Pomirenje sa sudbinom

Treće veliko beogradsko trgovinsko preduzeće “Vračar” ostalo je dosledno principu samousluge. U prevodu, prodavali su samo zapakovane proizvode. Njihov odabir pakovanja bila je najlon kesa. Jedna kesica koštala je šest para, dok bi kroz ove prodavnice svaki dan “izašlo” do 40.000 kilograma hleba.

“Troškovi nisu mali, ali šta se tu može”, prozborio g. Rade Stepanović, jedan od šefova u preduzeću “Vračar” prilikom intervjua povodom ove higijenske mere. Iako se delimično pomirio sa sudbinom, sa javnošću je ipak podelio nadu da će Mlinarsko-pekarska industrija pristati na podelu ovih prividno “nepredviđenih” troškova.

Premda, te želje i nade nisu bile uslišane, ostalo je zabeleženo da je pravilnik o kvalitetu žitarica, brašna, hleba i peciva stao na put pipačima hleba, a sve zarad higijene.