Iduće godine (2021) navršava se 500 godina od prvog pada Beograda pod tursku okupaciju. Pobednik, Sulejman Veličanstveni, naredio je da se iz varoši iseli srpsko stanovništvo i preseli u Carigrad. Put carskog grada na Bosforu, Srbi su tada poneli i svoje najvrednije relikvije.

Jedna od najvažnijih bila je čudotvorna ikona Majke Božje, zaštitnice Beograda, prema legendi živopisana rukom jevanđeliste Luke. Njena sudbina na neki način prati sudbinu prestonice – kroz vekove je prelazila iz ruke u ruku, jedno vreme bila izgubljena, a potom otkrivena i… mistično nestala. A da li je tako?

Poreklo Beogradske Bogorodice obavijeno tajnom

Koreni slovenskog hrišćanstva u Beogradu sežu još od vremena svetog Metodija, krajem IX veka, kada je u gradu stolovao episkop slovenskog porekla. U naredna dva veka, Beograd će biti pod vlašću Ugara, Vizantinaca i Bugara, koji su svako za sebe formirali svoje crkvene vlasti. Godine 1071. dolazi do presudnog sukoba između Ugarske i Vizantije, u kojoj Mađari odnose pobedu.

Zanimljivo je da se prvi pisani trag o ovoj čudotvornoj ikoni pominje u ugarskom dokumentu iz XIV veka u kom se navodi da su ikonu Bogorodice, kao svoju zaštitnicu nosili Vizantinci baš prilikom ove borbe sa Mađarima. Posle pada odbrane grada, vizantijski zapovednik grada Nikota, pošao je sa svojim saborcima u zarobljenički logor, noseći u rukama srebrom optočenu ikonu Bogorodice. Nije poznato kako je i kada ova ikona dospela u Beograd, niti gde je bila pohranjena. Uopšte, postoji malo zapisa o hrišćanskim bogomoljama srednjeg veka, a arheološka istraživanja otežava činjenica da je grad tokom svoje istorije više od 40 puta razaran, skoro do temelja. 

Ovo je bio tek kratak predah za naš prestoni grad. U brojnim sukobima koji su usledili, grad je gotovo do temelja razrušen, a dodatne rane pričinili su Krstaši koji su više puta pohodili gradi i opustošili ga u pljačkaškim pohodima. U pozadini sukoba između Bugara, Ugara i Vizantinaca, rađa se nova sila – loza Nemanjića.

Simonidino poklonjenje čudotvornoj ikoni

Krajem XIII veka na videlo dospeva kralj Stefan Dragutin, koji je kao gubitnik u srpskoj igri prestola morao da odstupi sa trona u korist borbenijeg brata Milutina. Zauzvrat, od tasta ugarskog kralja Stefana dobija na upravljanje deo Mačve i Srema. Kao vazalni gospodar ugarskog i srpskog kralja, proglasio je Beograd prestonim gradom i sagradio danas izgubljenu sabornu crkvu.

Iz tog perioda potiče zapis arhiepiskopa Danila Drugog o "statusu" ikone Presvete Bogorodice među Srbima. Naime, kada je kraljica Simonida bila u poseti kraljici Katelini, u Sabornoj crkvi poklonile su se čudotvornoj ikoni.

"Divno je bilo videti njihovu povorku ukrašenu carskim odelima i zlatnim pojasevima, biserom i mnogocenjim kamenjem, a obuće carske i bagrenice sjale su svetleći kao poljski cvetovi, ukrašeni mnogorazličitim dobrima. I tako je sijala blagočestiva, idući sa tako velelepnom carskom slavom kroz sve državne svoje i stigla je u slavni i izvanredni grad, zvani Beograd srpski, što stoji na ušću reke Dunava i Save. I tu u velikoj Sabornoj crkvi mitropolitskoj, pokloniše se obrazu čudotvornom presvete bogorodice i nađoše se sa blagočestivim i hristoljubivim kraljem Stefanom (Dragutinom) i sa suprugom njegovom Katelinom", reči su arhiepiskopa Danila. Sledi vek, nakon smrti kralja Dragutina, kada je ikona Božije Majke nestala iz istorijskog videokruga.

Ponešto se ipak zna. Zahvaljujući dugogodišnjem i iscrpnom istraživanju Beogradske tvrđave od strane beogradskih arheologa predvođenih dr Markom Popovićem, otkriveni su tragovi mitropolitskog dvora i crkve za koju se smatra da je upravo Hram Uspenja Presvete Bogorodice u kome je čuvana ikona.

Zapisi iz Bogorodičinog grada

Sigurno najpoznatiji zapis o srednjevekovnom Beogradu potiče iz pera biografa despota Stefana Lazarevića, koji beleži vladareve nadahnute reči: "…nađoh najlepše mesto od davnina, preveliki grad Beograd, slučajno razrušen i opusteo. Podigoh ga i posvetih Presvetoj Bogomateri."

I zaista, u narednom periodu Beograd je bio poznat i kao Bogorodičin grad. Veruje se i da tada obnovljena i proširena crkva Uspenja Presvete Bogorodice, koja se nalazila na mestu današnje crkve Ružice na Kalemegdanu. U njoj su se od prelaska grada u despotove ruke do pada Beograda pod tursku vlast, 1521. godine nalazile neke od najvažnijih hrišćanskih relikvija – mošti Svete Petke i mošti carice Teofane, te neobična i čudotvorna ikona Bogorodice.

Zahvaljujući naporima despota Stefana, Beograd tokom ovog kratkog perioda postaje užurbani trgovački grad. Postaje i duhovni centar despotovine u kom cveta hrišćanstvo, a od darova koje despot i drugi srpski vlastelini daruju crkvi zastaje dah. O tome svedoče kako retke relikvije koje su sačuvane u fruškogorskim manastirima, tako i zapisi iz tog vremena.

Ovaj period preporoda potrajaće tek nešto duže od dve decenije, kada Beograd ponovo pada pod ugarsku vlast a srpske bogomolje pod zaštitu katoličke crkve. O teškom stanju koje je zadesilo monahe posle pada Srpske despotovine 1458. godine, svedoči pismo koje je Beogradski mitropolit Teofan uputio ruskom velikom knezu Vasiliju Jovanoviću 1509. godine. U pismu u kome ga moli za pomoć, još jednom nalazimo na spomen čudotvorne ikone: "Ovde su u Beogradu nalazi mitropolija uspenja prečiste Bogorodice i u njoj leže različite svete mošti i čudotvorna ikona prečiste Bogomatere, koju je napisao evangelist Luka. U početku je crkva bila dobro cvetala i bila je ukrašena i bogata blagodareći ljubavi srpskog gospodara. Ali naposletku, radi svojih grehova, popusti srpsko gospodstvo i pade u inoplemene ruke. Zato su beogradski manastiri opali i osiromašili."

Ruski vlastelin pozitivno je odgovorio na Teofanove molitve, te je Beogradska mitropolija bar na trenutak odahnula. Samo deceniju kasnije, ikona Beogradske Bogorodice krenuće na svoje najduže putovanje.

Nastavak sledi:

Tajna čudotvorne ikone Bogorodice Beogradske (2. deo)