Sve je započelo sredinom devetnaestog veka preseljenjem Dvora iz Kragujevca u Beograd, novu prestonicu Kneževine Srbije.

Sa njim su stigle i najznačajnije institucije kulture i kulturni poslenici poput Atanasija Nikolića, Jovana Sterije Popovića, Petra Radovanovića, Jozefa Šlezingera i drugi. Dolaskom srpskih intelektulaca, snažnije je pokrenut i kulturni život Beograda. Ogroman doprinos, i očekivan prirodan sled dešavanja bilo je otvaranje i prvog profesionalnog pozorišta u Beogradu.  

Ono je počelo da radi, po nalogu kneza Mihajla Obrenovića, 16. decembra (po novom kalendaru) 1841. godine u magacinu carinarnice (đumrukana, na turskom) na savskom pristaništu, današnjoj Savamali, tada jednoj od najvećih beogradskih građevina. U staroj turskoj carinarnici adaptirana je sala sa 250 mesta i od decembra 1841. do kraja avgusta 1842. godine odigrano je pedeset pet domaćih i stranih dramskih dela.

Foto: Wikipedia - Anastasije Nikolić

Osnivanje pozorišta na Đumrku predstavljalo je deo šire državne, prosvetiteljsko-obrazovne strategije uspostavljanja institucija važnih za istoriju modernog razvoja Srbije. Potom je usledilo osnivanje Društva srpske slovesnosti (preteče Srpske akademije nauka i umetnosti), Narodnog muzeja, Narodnog pozorišta i drugih institucija. I na taj način Beograd i Srbija se približavaju Evropi uz osnivanje institucija koja temelje državnosti kneževine.

Po nalogu kneza, i uz državne subvencije, utemeljivači i rukovodioci Teatra na Đumruku bili su Atanasije Nikolić, profesor matematike i "zemljemerenja", Petar Radovanović i naš poznati komediograf, i jedna od centralnih pozorišnih ličnosti u Srba, Jovan Sterija Popović. Postavkom Sterijine drame "Smrt Stefana Dečanskog", odigrane kako govore istorijski podaci samo jednom, počeo je rad Teatra na Đumruku koji će, za manje od godinu dana postojanja, izvršiti značajan uticaj na razvoj pozorišta u Srba, formiranje publike, repertoarske politike, pozorišne kritike, uopšte na razvoj nacionalnog pozorišta i dramske književnosti.

Foto: SkyscraperCity - Zgrada Đumrukane početkom 20. veka

Teatar na Đumruku praktično je bio nastavak Sterijinog i Nikolićevog rada započetog u Kragujevcu 1840. godine. Od početka brigu o teatru vodilo je Popečiteljstvo prosveštenija (Ministarstvo prosvete), koje je za upravnika imenovalo Petra Radovanovića, jednog od najznačajnijih srpskih kulturno-prosvetnih i školskih poslenika u prvoj polovini 19. veka. Atanasije Nikolić je takođe imao zvanje upravnika i bavio se poslovima iz umetničkih oblasti, dok je Radovanović bio zadužen za finansijsko i organizaciono poslovanje i funkciju upravnika obavljao je celim tokom postojanja.

Od početka rada do 25. februara 1842. glumački ansambl su činili amateri. U februaru je oformljen profesionalni glumački ansambl. U "Novinama Srbskim" raspisan je konkurs za stalne glumce. Na oglas su se javili članovi srpsko-hrvatske družine iz Zagreba (koji su bili okupljeni u "Domorodnom teatralnom društvu" iz Zagreba, nekadašnjem "Letećem diletantskom pozorištu", nastalom u Novom Sadu). Uprava pozorišta ih je  angažovala i oformljen je profesionalni ansambl, koji je 26.februara izveo komad "Miloš Obilić", Jovana Sterije Popovića. Tako je Teatar na Đumruku postao prvo profesionalno pozorište u Srbiji u kojem  su predstave redovno izvođene četvrtkom i nedeljom.

Slika: Jovan Sterija Popović - Jedan od osnivača prvog beogradskog teatra

Teatar na Đumruku prestao je da radi krajem avgusta 1842, za vreme bune ustavobranitelja. Poslednja predstava odigrana je 16. (ili 19) avgusta. Ubrzo je Toma Vučić Perišić podigao bunu tokom koje je sa vlasti svrgnut Mihailo Obrenović, čest posetilac Teatra na Đumruku.

Ovo je bilo pozorište sa društvenom misijom, da pored zabave održava u pameti dela naših predaka i sudbinu njihovu... da ponavlja na daskama narodni život radi pouke u utvrđivanju u patriostvu.