U vreme dok je Dedinjem još šetala stoka, konji se napasali duž Topčidera okićenog vinogradima, a Senjak služio kao sabirni centar za seno, Savamala beše elitni deo Beograda. Savska mahala, danas umetničko "ćoše", središte noćnog života, i nesuđeni centar Beograda, mesto je preko koga se istorija lomila dok je Sava nosila vreme vođena Heraklitovim rečima – Panta rei.

A menjala se Sava mala. Kao prvo mesto na kome je Beograd "procureo" van kalemegdanskih zidina, utkala je u sebe različite epohe i pomirila Evropu, Aziju i Balkan. Ugostila je i ispratila mnoge ostajući da prkosno čeka svojih "5 minuta slave".

Foto: Narodna biblioteka Srbije

Od ledine postade mahala

Prve kuće, zapravo klimave brvnarice, na ovom delu savske obale behu podignute u godinama koje su okruživale 1790. Bilo je tu par Turaka, nešto prodavaca lubenica, Roma i po koji lađar.

Zapravo Austrougari su, nakon okupacije Beograda početkom 18. veka, započeli sa selidbom hrišćana iz utvrđenog grada na obalu Save, ali se sa organizacijom samog naselja krenulo tek stotinjak godina kasnije.

Naime, srpski ustanici predvođeni Karađorđem, 1806. upravo su iz Savamale krenuli da osvajaju Beograd. Sproveden je u delo plan da Konda Bimbaš i Uzun-Mirko Apostolović prođu kroz Sava-kapiju, mesto gde su danas Velike stepenice u Karađorđevoj, i odatle krenu u osvajanje.

Nakon što je došlo do pada Karađorđeve Srbije, za vezira biva, 1813. godine, postavljen Marašli Ali-paša. Posle II srpskog ustanka, vezir 1815. pravi sporazum sa knezom Milošem i daje mu Savamalu, prekirvenu vodom i pašnjacima.

Knez nije sedeo skrštenih ruku. Tu podiže prvu Jatagan-malu u Beogradu u kojoj se nalazilo oko 150 udžerica koje su naseljavali begunci iz Bugarske i Mađarske, bosanski lađari i srpski Romi.

Naselje je zauzimalo potez od Varoš kapije do današnje Balkanske ulice, a po bokovima su je opkoljavale Karađorđeva i ulica Narodnog fronta.


Foto: Pinterest

Nesuđeni centar Beograda

Knez Miloš Obrenović imao je veće planove za ovaj kraj. Došao je na ideju da tu razvije abadžijski deo grada i premeštanjem pristaništa na ovo mesto, razvije trgovinu. Zato donese odluku da svi koji žele da se na savskoj obali bave trgovinom, moraju tu i da se presele, i ponudi zainteresovanima da tu podignu lepe kuće i radnje. U tu svrhu im je dozvoljeno da besplatno poseku stabla iz beogradskih šuma.

Međutim, odaziv je bio loš. To je razljutilo kneza te on, za samo jedan dan, raseli ceo kraj na Palilulu, a u Savskoj mahali podiže 46 dućana koje je ponudio trgovcima ne tražeći naknadu. 

Prethodno, knez je naredio da se svi Savamalci isele i dao im godinu dana da to učine. O tome Cvetko Rajović, upravnik policije, izveštava kneza Miloša 11. februara 1834: "Objavio sam u soglasiju suda ovdašnjeg žiteljima savamalskim da se odande sele i sojedine novo naselenije njihovo sa Palilulom, gdi ćemo u dogovoru suda ovog izići, razmeriti novim naseljenicima udobna i potrebna mesta po moguće lepo ustrojenom pravilu, o čemu ćemo pre izvršenja Vašoj Svetlosti ponizno donesenije učiniti na milostivije odobrenje".

Međutim, Savamalci u početku nisu hteli da se isele i posle godinu dana, kad je rok za iseljenje istekao, knez Miloš je bio veoma ljut. Po opisu dr Vartolomeja Kuniberta (1800—1851), knez-Miloševog ličnog lekara, on je hteo da se odmah i bez odlaganja pristupi poslu. Tako se njegovi momci pridružiše Savamalcima, "te pesnicama i petama sravniše sa zemljom za nekoliko časova ove straćare, ispletene od pruća i izlepljane zemljom. Njihovi vlasnici su prešli u nove kuće u Paliluli, ponevši sa sobom nešto od nameštaja. U podne istoga dana Savamala je predstavljala gomilu truleži i razvalina. A potpaljena vatra uništila je, i poslednje ostatke".

Avaj, trgovci i dalje nisu želeli da se nasele u Savamali, pravdajući se da je "jako udaljena od pazara". Bilo je vreme za još jednu rigoroznu meru. Knez zapreti da će pozatvarati sve radnje u Varoši i ostaviti abadžije da gladuju i tek tada stvari krenuše svojim tokom.

Obrenović je imao viziju da u Savamali stvori novi srpski Beograd sa Abadžijskom čaršijom kao privrednim centrom. Zato je u današnjoj ulici Kneza Miloša, uz veliku pomoć majstora Nikole Živkovića poznatog pod imenom Hadži-Neimar, podigao zgradu Sovjeta, Vaznesenjsku crkvu preko puta nje, Državni savet, Ministarstvo finansija i sam Dvor Mihajla Obrenovića.

U blizini je podignut i prva Velika pivara sa kafanom gde su održavane pozorišne predstave, a skupština zasedala, a paralelno su ljudi podizali i privatne zgrade.

Savska mahala tako je postala prva stepenica na putu do uspeha za mnoge trgovce. Kako bi se oparili, odlazili bi bliže centru grada, a njihovo mesto zauzimali bi mladi i ambiciozni.

Foto: Pinterest / Nemanja Ranitović

Trebinjac koji je promenio lice Savamale

Stvari su tako tekle sve do prelaza sa 19. u 20. vek i pojave Luke Ćelovića Trebinjca, veletrgovca, prosvetnog dobrotvora, predsednika Beogradske zadruge i jednog od najbogatijih i najuticajnijih ljudi tog vremena.

Ćelović je odlučio da iz Savamale ne želi da ide, ali i da je krajnje vreme da Beograd dođe u Savsku malu, umesto da ljudi odlaze u centar. Da gospoda i sirotinja žive zajedno.

Trgovac je odlučio da kupi svaki slobodni plac do kog je mogao doći. Potom bi, ne žaleći novac, podizao velike i moderne objekte, praveći od Savamale elitni deo grada. I to mu je i uspelo.

Paralelno, u ovaj kraj stigla je i železnica koja je pogurala čitav razvoj, izgrađena je i tramvajska pruga koja je Železničku stanicu spojila sa Slavijom i Zapadnim Vračarom i poče da radi beogradska berza u Savamali načinivši od nje pravi trgovinski centar tadašnje Srbije.

U to vreme, jedan od Savamalaca bio je i Gavrilo Princip koji je živeo u ulici koja danas nosi njegovo ime i radio na postavljanju kaldrme u Karađorđevoj ulici.

Foto: J. Vićentijević - Odbrana Beograda 1915. godine

Prvi metak u Velikom ratu

Razvoj Savamale prekinut je početkom Prvog svetskog rata. Prvi pucnji ispaljeni su upravo tu, kraj Save i to ispred kuća koje i danas postoje.

Ne. Nema table niti nekog spomenika koji obeležava ovo mesto. Samo fasadade koje pamte taj 28. jul 1914. 

Plan odbrane grada nije postojao. Vojska je skrpljena od Beograđana, žandara, carinika, čak i dece, a na čelo je stao pukovnik Milivoje Anđelković Kajafa.

U toku noći počelo je bombardovanje grada. Austrougari potom pokušavaju da se iskrcaju na obalu kod mosta u Savamali, ali ih Beograđani odbijaju. Te noći život je izgubilo 1.000 vojnika i civila.

U knjizi "Ilustrovana istorija Beograda 1914-1918" Marija Ilić Agapova piše:

Nikada se nije tako junački, tako divno umiralo za Beograd. Borbe su nekada imale trenutke prave epske drame, pune lepote. Bilo je to besprimerno, svesno preziranje smrti. Borio se zanos, borila se mladost. Ljubav prema Beogradu, kao vrhovni princip ovog rata, udarila je svoj pečat na sve. Svaki je borac pred očima imao svu Otadžbinu, ali se u ovim danima branio Beograd kao takav, Beograd radi Beograda.

Foto: Digitalna biblioteka Srbije

Vampir u Savskoj mahali

Slučaj smrti žene 1920. godine u Bosanskoj ulici (danas Gavrila Principa), učinila je da ceo Beograd bude "ko na iglama". Pomoć je zatražene čak i od slavnog kriminologa Švajcarca Arčibalda Rajsa.

Naime, nesrećna devojka pronađena je mrtva sa ranom na vratu iz koje je istekla sva krv. "Vampiri koji su ostali posle Turaka napadaju!" – širio se glas Beogradom.

Da tu nisu čista posla, narod je još više strahovao dolaskom profesora Rajsa koji nije uspevao da brzo reši slučaj. Srećom, profesor je na licu mesta, među okupljenima, primetio starog policajca, iskusnog i prekaljenog borca koga je, iako nije imao neke škole, krasila bistra pamet. Uveo ga je u kuću i pokazao mu bakarnu pločicu, nalik nekoj narukvici.

"Pa to je petarda", uzviknuo je stari policajac, prepoznavši mini bombu kakvu su koristili železničari u Velikom ratu proti austrougarske vojske.

Bomba je eksplodirala u devojčinoj ruci, ranila je po vratu i usmrtila. Budući da je u kući, pre devojke, stanovao jedan železničar, verovatno je ostavio bombu za sobom, a nesrećna devojka ju je pronašla i tragično završila.

Foto: Skyscrapercity.com

Savamala u užasima Drugog svetskog rata

Pored svih strahota koje su zadesile Beograd tokom Drugog svetskog rata, Savamala se seća posebne surovosti nemačkih okupatora – zloglasnog kamiona gasne komore za likvidaciju Jevreja. 

Teretnjak je bio posebno napravljen tako da je tovarni deo pretvoren u zatvorenu prostoriju u koju je moglo da stane i po 80 osoba. U proleće 1942. svakoga dana "smrt na točkovima" prešla bi pontonski most preko Save i stao na počektu ulice Braće Krsmanović u Savamali.

Tada su započinjale stravične muke zaključanih Jevreja. Vozač bi pritisnuo papučicu gasa i Zaurerov motor bi počeo da purnja izduvne gasove u hermetički zatvorenu komoru, krećući put mesta gde će žrtve biti pokopane.

Prolazeći pored glavne železničke stanice, iz kamiona su se mogli čuti vapaji ljudi koji su se gušili u mukama trovanja ugljen-monoksidom. I tako iz dana u dan. Nekada i više puta dnevno.

 

Foto: Skyscrapercity.com

Savska mahala danas

Još od završetka Drugog svetskog rata kreirani su brojni planovi vezani za Savamalu i spuštanje Beograda na reke. Nažalost, okolnosti su bile takve da ništa od toga nije realizovano.

Savamala danas je središte projekta Belgrade Waterfront kojim je planirano da ova, dugo vremena zapuštena gradska četvrt, dobije novo i lepše ruho.