Malo iza 21 č, 6. februara 1937. godine, brujanje automobilskih motora beogradskim ulicama bilo je učestalije negoli inače za to doba. Kada bi se posmatralo iz dirižabla, bilo bi jasno uočljivo da sva vozila hitaju Vasinom ulicom, te gase farove ispred Zadužbina Ilije M. Kolarca, čije su dveri bile objasjane zelenom svetlošću, koja je odavala mističan ton.

Crveni tepih ispred Kolarca

Poput na velikom platnu, tako je bilo to veče ispred zgrade Narodnog univerziteta, kada su silni automobili pristajali i “iskrcavali” posetioce prvog Novinarskog bala po imenu “Trista čuda”, koji je pretio da zaseni sve prethodne balove u glavnom gradu.

Po običaju, pravo prvenstva imale su dame, koje su jedva čekala da što pre izađu i predstave svoje skupocene ručno krojene toalete svim prisutnima. Dočekala ih je livrejisana posluga, koja je svojim držanjem i uglađenošću odavala utisak da je na repertoaru jedna posebna svečanost.

Dupke puno predvorje poznatih prezimena

Premda se isprva nije činilo da je navala suludih proporcija, predaja odevnih predmeta u garderobi u predvorju Kolarca odagnalo je to brže-bolje. Ispostavilo se da su mnoge prostorije okupirane i zasrte kaputima, što damskih, što gospodskih.

Među ovom pozamašnom masom, koja se stiskala kroz hodnike, dalo se uočiti nekoliko poznatih imena i još poznatijih prezimena. Pored ostalih, isticao se ministar vojske i mornarice g. Ljubomir Marić i pukovnik Ž. Jevremović, ministar bez portfelja dr Miko Krek, nekadašnji ministar pravde g. Auer, upravnik grada Beograd g. Milan Aćimović sa suprugom, holandski poslanik u Beogradu i Bukureštu g. Hubreht, narodni poslanik g. Stojadinović, bivši ministar g. Dimitrije Vujović, senator Ljubomir Tomašić u pratnji supruge i ćerke, te predsednik Jadranske straže dr Dušan Peleš, kao i mnogi drugi, među kojima dosta etabliranih profesora, advokata i ekonomista.

Među damama u dvorani, posebno su zasijale u božanstvenim haljinama gđa ministara u penziji Jovana T. Markovića, gđe i gđice Dušica Stankovića, Jovanka Mijatović, Ružica Dimitrijević, Danica Živković, Divna Džokić, Vera Nikolić, Jelica Jovanović, Buba Vasić, Zlata Sokić, Zaza Nikolić, Kaća Milićević, Nada Tonić, Lola Bošković, Rada Nikolić, Jelica Dimitrijević, Ruška Jović i mnoge druge dame.

Naravno, spaženo je i mnoštvo ličnosti iz umetnički i ostalih krugova beogradskog društva, od kojih je neznatan broj uzeo učešča i u samom izvođenju programa u sklopu ove grandiozne priredbe.

“Tajnim” hodnikom do dvorane

Kada se malo “vazduh raščistio” u garderobi, krenula je lagana šetnja hodnicima Kolarčevog narodnog univerziteta. Na ćoškovima bili su postrojeni prijazni redari, koji su imali saobraćajne značke, i bili su nadležni za upućivanje posetioca kuda da idu.

Ono što je posebno iznenadilo neinformisane, tj. one koji nisu ispratili uputstvo Udruženja novinara, jesu vrata Univerziteta u parteru. Naime, ta vrata su vodila kroz jedan tunel koji je bio izgrađen između Univerziteta i Zadužbine. 

Uz zid tunele, koji je bio ukrašen zimzelenim i osvetljen tamnom zelenom svetlošću, bili su poređani članovi Udruženja novinara, koji su za reverom imali majušne crvene sijalice umesto cvetova. Njihova dužnost? Da podele zvanicama po staklenu kuglicu radi glasanja za mis.

To je naišlo na veliku zainteresovanost, pogotovo kod bivšeg ministra pravde, g. Ljudevita Auera, koji je odmah brže-bolje povukao dežurnog člana za rukav da mu objasni pravila samog takmičenja.

Toalete vredne “trista miliona”

Sukcesivno se dvorana ispunjavala. Naposletku je nalikovala na košnicu. Samo što su ove pčele bile odenute u elegantne svilene haljine i odela od listera. Sa silnim skupocenim materijalima delovalo da odevni predmeti vrede milione. 

Barem se tako činilo izvesnom posmatraču, koji je prozborio: “Kada bi se sabrao sav novac koje su beogradske dame dale na toalete, to ne bi bilo trista čuda, nego trista miliona.” Na stranu gospodinova loša računica, ali da je svila i kadifa vredela iznos koji bi mogao da se izrazi milionima, onda tu svakako ne bi bilo spora.

“Ovde se pije samo šampanjac”

Tek kada su se zvanice domogle galerija velike sale, bilo im je kristalno jasno koliko je impoznatna bila ova svečanost u Beogradu. Galerije su bile okićene mnogobrojnim šarenim zastavicama koja su išle sa jedne katarke u sredini dvorane. Nameštane od ruke fabrike obuća “Bata”, one su se prostirale u sve gornje uglove sale i odavale dojam jednog skladnog broda na prekookeanskom krstarenju na kojem su sva čuda moguća.

Sa uprtim pogledom nadole, parket je bio kitnjast od ličnosti koje se nisu dale raspoznati. Na ivicama galerije bile su oklembešene papirne reklame raznoraznih trgovačkih kuća, dok je na pozornici bila uprizorena letnja bašta sa vijorećim natpisom iznad: “Ovde se pije samo šampanjac!”

Početak uz note Beogradske filharmonije

Tik pre nego što je sat otkucao 22 časa, konferansje je neprimetno prišao mikrofonu i latio ga se, obrativši se okupljenima: “Dame i gospodo, pažnja. Pažnja! Pažnja!” No, nikoga nije fermao. Zapravo, grdan žagor je ispunjavao dvoranu do tavanice, da bi se potom prelivao. Kada je isti počeo malo da jenjava, konferansje je nastavio tamo gde je stao: “Moje dame i gospodo, za koji trenutak otpočeće bal.”

Tako i bi. Nakon svega nekoliko minuta g. Brezovšek je zauzeo svoju poziciju za pultom Beogradske filharmonije, koja je bila smeštena na uzvišnici poslednjeg partera. Na njegov znak, uz nonšalantan zamah palice, Filharmonija je zasvirala fanfaru. I time je prvi novinarski bal i zvanično otvoren.

 

Nastaviće se…