Da su se sami pankeri pitali (makar oni izvorni i „najčistokrvniji“), nazivati njihov modni izričaj „modom“ bilo je ravno uvredi. I ne samo stil odevanja, već i stavovi i ideologije svojstvene pank supkulturi.

Pobornici ovog pokreta živeli su, pevali i disali anarhiju, ali sa prilično glasnim kritikama na račun doktrina koje su četrdesetak godina ranije kulminirale u Drugom svetskom ratu. Tadašnja vlast je većinom tolerisala ovaj pankerski neposluh. Ipak, zadržalo se i zrnce sumnje, što se pokazalo nakon skandala koji je 1981. godine odjeknuo širom SFRJ.

Stavljajući im na teret koketiranje sa nacizmom, iza rešetaka su se tada našli članovi ljubljanskog sastava problematičnog imena Četvrti Rajh. Nakon odjeka u medijima podgrejana je i moralna panika, a vlasti u Jugoslaviji su brže-bolje kolektivno proglasile pankere za „neonaciste“.

Dodatnu zabunu je uneo precrtani kukasti krst, simbol koji su pankeri prisvojili upravo u ime kritike nacizma. Kada se incident najzad stišao, donekle su se stišali i pank sastavi – doduše, pretežno na stranicama štampe. Spram inicijalnog pank talasa koji su u tadašnjoj Federaciji prihvatile i velike izdavačke kuće, dotične su sada počele da se ograđuju. Otuda su i mlađi bendovi mahom ostali u krugovima andergraunda.

Što se tiče stila odevanja, on ionako nije težio tome da se pridruži mejnstrimu. Sastavi poput Partibrejkersa i Električnog orgazma su kasnije i pošli ovim putem, što se još nije moglo reći za aksesoare od metala i gvožđa.

Metalni ukrasi, šareniš u kosi, a pod kosom mrki pogledi

Ko je prošetao ulicom a da su mu sa jakne visile nitne, taj je nepogrešivo morao biti panker. Osim ako bi ga neko krivo procenio kao – automehaničara. Do zabune je moglo doći ako dotični za svoj autfit odabere nešto nalik širokom kombinezonu, što beše varijacija na temu stajlinga za onoga ko nije hteo puno vremena da provede u uklapanju neuklopivih komada.

Ali, detalji (oni metalni) se nisu praštali. Pankeri su se kitili lancima i lančićima, rajsferšlusima, kaiševima i zihernadlama, kačeći ih gdegod se za njih nađe mesta. Uklapali su se sa dodacima nalik kožnim čizmama i rukavicama, a potonje su furali pankeri koji su posebnu ljubav gajili prema motociklima.

Ako ovo nije bilo dovoljno šareno, u oči je svakako upadao šareniš od trupa pa naviše. Neki su pank fruzire ocenili kao „uglavnom nikakve“, jer pankerima frizeri nisu ni bili potrebni – kao i modnu konfekciju, frizeraj je diktirala parola uradi sam.

Kratko ošišane glave su (ponovo) brisale granicu između momaka i devojaka. I one su kosu skraćivale na „skroz, skroz kratko“, a dugokosima je umesto četke i fena bilo dovoljno da se razbaruše – opet, što više, to bolje. Eventualno sa pokojom uvezanom kikicom, što je već bila stvar ličnog afiniteta.

Ovaj slobodni stil friziranja podrazumevao je i čitavu paletu boja: od prirodnih nijansi, sve do ljubičaste, zelene, crvene ili teget. Stajling je ispod frizure upotpunjivao i mejkap, koji takođe više nije bio namenjen isključivo ženskom rodu.

Samo jedan „aksesoar“ je nedostajao, ili su bar tako procenili oni koje bi pankeri popreko odmerili pogledom. Osmeh se nije tolerisao ni pod tačkom razno, pa su samo lica ispod sveg šarenila, umesto veselih, ostala namrgođena.

Spletom istorijskih okolnosti, ni pankerima ni „smrtnicima“ do izmaka te decenije više nije bilo do (o)smeha. Na onoj drugoj sceni, društveno-političkoj, pank sastave je u andergraund ponovo poslao raspad nekadašnje države. Okolnosti su se pobrinule za to da se učini da je pank i zvanično mrtav, ali prašnjavi zvuci, iako ih je zaglušio rat, nastavili su da kuljaju iz lokalnih podzemlja.