Dve godine nakon što je “utabana” deonica Zagreb-Beograd, došao je red da se sazna koliko zaista brzo može da se pređe taj auto-put od 400 kilometara. Tog poduhvata se latio naš proslavljeni automobilista, koji je bio na jednom krajnje neobičnom zadatku.

Šest vozača u šest dana

Kako se bližio kongres KJP-a u Zagrebu, koji je okupljao preko 2.000 delegata, bilo je potrebno izvestiti sa tog skupa. Dnevni list Borba izneo je tadašnjem Automobilsko-motociklističkom savezu Jugoslavije predlog koji je glasio: svakoga dana po jedan vaš vozač će dovesti direktno fotografije sa poprišta dešavanja u beogradsku redakciju naših novina. I dogovor je tek tako “pao”. AMSJ je pomno odabrao šest vrhunskih trkača, najbolje što je ova zemlja imala da ponudi u tom trenutku, i poslao ih na zadatak.

Za volanom “jaguara” XK 140 našao se istaknuti automobilista i prvak ondašnje zemlje, ali honorarni novinar, Milivoje Mikica Vuković, koji je iza sebe već imao pregršt kilometara i zapaženih nastupa na prestižnim trkama širom Evrope, poput relija u Monte Karlu. Mikica je bio prvi repertoaru, 2. novembra 1952. godine, i svoju misiju je ispunio na nesvakidašnji način.

Vožnja na hronometar

Njegov naum je bio da svoj posao učini zabavnim, tako što će da istovremeno postavi rekordnu brzinu na prvoj deonici taze otvoreno auto-puta Bratstva i jedinstva, tj. na relaciji Zagreb-Beograd, te da taj isti put prevali za rekordno vreme. Sa kolegom novinarem na suvozačevom mestu sportskog automobila, tačno u 13.48 časova krenuli sa fotografijama krenuli ispred zgrade redakcije Borbe u Zagrebu, a nedugo zatim stuštili su se pored table koja označavala izlazak iz glavnog grada Hrvatske. 

Odatle, pa sve do Zemunskog mosta na Savi put je brojao 383 km, hitajući kroz i pored većih i manjih mesta tadašnje zemlje. Da bi otelotvorio zamišljeno, Mikica je nemilosrdno gazio papučicu gasa. Utkani u trkačka sedišta, preticali su ostale automobile kao da stoje u mestu, čiji vozači su mogli samo da nemo posmatraju pozadinu “jaguara” kako nestaje u daljini. Bila je to trka protiv vremena, koju maher za volanom nije nameravao da izgubi.

Naposletku, ta asfaltirana distanca je pregutana za neverovatnih, ali i rekordnih dva sata i trideset pet minuta. Kako se radilo o marki automobila engleske proizvodnje, cajger na brzinomeru je u nekom trenutku pokazivao brzinu od 119 milja na sat, odnosno pretočeno u metrički sistem, 190 kilomentara na sat, usput razvijajući prosečnu brzinu od 148 kilometara na sat.

U čast…

Po dolasku u Beogradu, brže-bolje su iskustva preneta na papir, strastveno i odsečno čukana po pisaćoj mašini. Tom prilikom zabeleženo je da bi novi rekord bio daleko zapaženiji da im na 60 kilometru od Beograda kazaljka na pokazivaču za gorivo nije zašla u crvenu zonu, što ih je primoralo da voze ograničenom brzinom. Članak je zaključen i poslat u štampu sledećom rečenicom: “Ovaj rekord je postavljen u čast Šestog kongresa Komunističke partije Jugoslavije”, koji je, između ostalog, doneo reformske promene u partiji, a glavna je bila prekrajanje imena u Savez komunista Jugoslavije.