Upozorenje: ovo je tekst za malo jači stomak. Ključne reči su Beograd, holokaust i gasna komora.

 

Nakon okupacije Beograda 1941. nacistički pokret je, sa Hajndrihom i Himlerom na čelu, započeo sistematsko uništavanje njegovog jevrejskog stanovništva. To znači da je oružje za istrebljenje takođe bilo tema za razmišljanje.

Nekoliko godina ranije u Nemačkoj je započeto ubijanje stanovnika sa umnom ili telesnom retardacijom. U ove svrhe primenjivala se takozvana humana eutanazija, što je podrazumevalo stavljanje maske preko respiratornih organa ovih ljudi i puštane otrovnih gasova, mahom ugljen-monoksida. Međutim, kada je novonastala "potreba za ubistvom" postala masovna, nacistički tehničari su se našli pred izazovom. Pojedinačno ubijanje na ovaj način jednostavno nije bilo isplativo. Setimo se i da su koncentracioni logori za vreme rata bili tajna (odnosno užasi koji su se u njima odigravali) - ili nas barem tako istorija uči. Pošto javno pogubljenje žena i dece pod ovim uslovima nije bilo tako lako izvodljivo, našao se jedan od zloslutnih, pomućenih umova da osmisli gasne komore.

One su najpre testirane na zarobljenim Jevrejima u državama Sovjetskog saveza i pokazale su se veoma efikasnim. Problem se javio pri transportu boca sa ugljen - monoksidom, budući da je između sovjetskih gradova postojala velika razdaljina koju je trebalo preći. Tako se javlja još praktičnija ideja - "gasno vozilo". Mehanizam je bio sldeći: hermetički zatvoreno vozilo, nalik na kamion, bilo je prikačeno za neku vrstu vučne mašine. Izduvni gasovi su preusmereni tako da umesto napolje, ulaze pravo u zatvorenu komoru. To znači da je vozač mogao jednostavno da provoza svoje žrtve i da ih sve usmrti i pre nego što stigne do odredišta. Postojale su dve veličine pokretne komore - jedna dovoljna za pedesetak, druga za čak stotinu ljudi

Smrt je dolazila iz mraka

Najpre su gasna kola bila prikrivena kako ne bi izazivala paniku kod budućih žrtava. Prvi prototip je čak bio ukrašen, sa natpisom "Kajzerova prodavnica kafe", što je uticalo na to da među izvesnim krugovima ostanu poznata kao "kola za kafu". Nakon "uspešnog testiranja", kola su proizvedena u još mnogo primeraka, pošla su na put istrebljenja po Istočnoj Evropi a zatim se spustila i na Balkan.

I tako dolazimo do ulica našeg grada. Poketna komora stiže u Beograd na zimu 1942. Različiti izvori pružaju različite informacije, ali ono što je sasvim izvesno je da se te godine kroz Beograd vozio kamion-ubica, koji je ubrzo u narodu prozvan "dušegupka". Žrtve su sakupljane na nekoliko različitih punktova, da bi bile odvožene na Banjicu, gde su rake za njihova tela već bile iskopane. Sam naziv "dušegupka" nije odgovarao samo svirepom ubijanju i nesrećnoj sudbini žrtava koje su kraj svog života dočekale unutar ovih kamiona. Isti ovaj prizor bio je odgovoran i za smrt duha celokupnog stanovništva koje je znalo šta se unutra događa, a neretko je moglo i da čuje jecaje umirućih ljudi, dok je kamion prolazio kroz grad.

Na ovaj način je u Beogradu stradalo 8,5 hiljada ljudi.

Krajem proleća 1942. nadležni su zaključili da je pitanje Jevreja u Beogradu rešeno, pa su kamioni smrti nastavili dalje.