Kada je rad noću bio gotovo neviđen, vikendom nezapamćen, a tek praznicima nedopustiv, jedna piljarnica šezdesetih godina u centru Beogradu bila je otvorena i rado usluživala mušterije čak i nedeljom iza ponoći. Šta je navelo čika Lazu, piljara iz ulice 29. novembra, da nikada ne stavlja zasun na vrata svoje prodavnice?

Radno vreme od jutra do sutra

Te 1965. godine g. Laza Jakšić je verovatno bio jedini prodavac voća i povrća u Beograda koji nije imao radno vreme. Zapravo, tehnički gledano, da, imao je radno vreme, kao i svaki drugi prodavac ili prodavačica tadašnjeg preduzeća “Smederevka”. No, za starijeg gospodina Jakšića ono nije važilo.

Čika Lazina prodavnica u ondašnjoj ulici 29. novembra, a danas Bulevara despota Stefana, radila je od ranog jutra do duboko u noć. Drveni pult delio je mušterije i piljara. Iza potonjeg, na policama nalazilo se friško voće i povrće u ručno pletenim korpama i drvenim gajbicama. Kada bi kupac izdeklamovao šta je hteo, bakalin Laza bi pomno izabrao namirnice, spakovao u papirnu kesu, izmerio na ručnoj vagi, te naplatio ceh.

Sve zarad dečjeg školovanja

Štaviše, čika Lazina piljarnica nije znala za radno vreme ni vikendom. Ukoliko bi se Beograđani iz bilo kojeg razloga zadesili u okolini kafane "Bled" u nedelju iza ponoći, mogli su da pazare taze voće i povrće u ovom dućanu. Nisu morali da čekaju jutro i radni dan da bi se otvorila obližnja samoposluga trgovinskog preduzeća “Vračar”.

Kada je štampa čula za ovaj slučaj, izvila je obrve. Brže-bolje je pohitala da napravi prilog o dućanu koji je radio i tokom svih praznika. Upitan u čemu je leži razlog danonoćnog rada, odgovor je bio prilično izravan i konkretan. 

Po njemu, računica je bila više nego kristalno jasna. “Ne morate da se čudite. Veći promet - veća zarada. Veći, brži promet - manji kalo. A čim je kalo manji veći su mi prihodi.” Naime, čika Laza je radio po učinku. A pravi povod za danonoćni rad i život bez slobodnog dana bili su njegovi naslednici i njihovo dalje školovanje. 

Uz ovakvo rintanje, zarađivao je u proseku 50.000 dinara mesečno. Ranije, dok nije padao sa nogu od silnog posla, donosio u kuću upola manje novca, pa, tobože, prethodni rad mu se nije isplaćivao. Sa druge strane, istini za volju, jeste se daleko više dirinčilo, ali se utoliko više i privređivalo.

Za kraj, Čika Laza je zaključio da je ovako već dve godine radio i bio je ponosan na činjenicu da je glatko i pre svih ostalih sproveo svoju privrednu reformu. Nastavio je u tom maniru sve dok usled godina nije neminovno onemoćao.