Pred Drugi svetski rat, usled opšte nemaštine šverc je razuzdano buktao, a samo žarište toga bila je beogradska železnička stanica. Kako bi se krijumčarenju robe stalo na put, na scenu su stupili tzv. “zeleni fantomi”.

Jedni drugima najveći neprijatelji

Tih godina najveća vreva u Beogradu bila je na železničkoj stanici, gde su gotovo svi putnici ili bili svedoci ili sami akteri razmirica sa tzv. “zelenim fantomima”, kako su profesionalni šverceri iz revolta nadenuli ime opštinskim trošarincima, jelte, zbog uštirkane zelene uniforme koje su uvek podignutih glava nosili.

Njihov zadatak je bio da svakoj sumnjivoj osobi pretalaškaju prtljag na licu mesta. Ako bi otkrili zabranjenu robu, smesta bi naplatili trošarinu u skladu sa propisom. Bilo da se radilo o čestitom građaninu ili okorelom mufljuzu, niko nije znao da li će ga trošarinci uzeti na zub i rebnuti po džepu. Stoga, svi su ih gledali istim očima, kao arhineprijatelja.

Sa druge strane, upereni preki pogled na putnika nije bio dovoljan da se kao iz topa zaključi da li je reč o šverceru ili ne. Otuda su se prema svima ophodili isto i bilo je neminovno da svi kuferi u nekom trenutku zjape.

I kontrolori imaju kontrolore

Ipak, ni sam posao “zelenih fantoma” nije bio toliko glamurozan. Po čitav dan su provodili na nogama, i te kako svesni da u velikom broju slučajeva zagorčavaju život nedužnim ljudima. No, to je bila njihova dužnost, koju su poštovali kao Deset zapovesti.

Da ne bi dolazilo do zabušavanja i hvatanja krivina, starali su se kontrolori, koji su, kao što sama reč kaže, revnosno kontrolisali same trošarince. Ako bi pak zapazili nekog kolegu kako nesavesno obavlja svoj posao ili gleda nekom putniku kroz prste, prijavili bi ga Upravi i onda bi globa za istog bila neizbežna sudbina.

Druga strana medalje

Iz ugla putnika glavni kamen spoticanja bio je manjak poverenja od strane trošarinaca. Ako neko na prvi pogled nije imao ništa vredno što bi bilo podvrgnuto taksiranju, “zeleni fantomi” bi ipak terali po svom i neumoljivo preturali po koferima, te bi naplaćivali ono što u nijednoj drugoj varošici ne bi bilo naplaćeno.

Narod se, takođe, žalio i na nestručnost nadležnih. Naime, događalo se da “ocarine” buket cveća, načetu flašu vina ili rakije ili da najobičniju širu proglase za staro vino i da “nakarikaju” pozamašnu trošarinu.

Ruku na srce, bilo je i onih koji su želeli galamom i bezočnim lažima da se provuku. Sa aktentašnama pod pazuhom i partijskim značkama na reveru, takvi su na sav glas ispaljivali pretnje, ali i tvrdnje da su narodni poslanici.

Oči u oči sa profesionalnim krijumčarima

Uprkos silnim nesuglasicama, ipak se nekako izlazilo na kraj sa običnim putnicima i to bez većih posledica po obe strane. Međutim, do pravih okršaja je dolazilo kada bi se oči u oči susretali trošarinci i profesionalni šverceri. Iako su krijumčarska lica bila vrlo dobro poznata kontrolorima, uglavnom nisu uspevali da ih uhvate na delu. Razlog leži u verziranosti i preprednosti mućkaroša. Oni bi silazili na glavnoj stanici i tražili izlaz utapajući se u masu ili bi voz napuštali u okolini Senjaka ili iskakali tik pred ulazak u stanicu. 

Krijumčarili su sve što im dopadne ruku, ali najčešće su to bila alkoholna pića u pljoskama, koja su čas nosili u koferima, čas u unutrašnjem, a čas u spoljnom džepu sakoa. Kako su svi oni bili u dosluhu, slovili su za jedno bratstvo. Sa pretplatnom kartom u buđelaru, “na posao” su odlazili više puta dnevno, prenosivši tako izuzetno velike količine cuge, čija trošarina bi inače koštala više stotina dinara.

Sem lokalnih švercera, bilo je i onih iz provincije i inostranstva. Oni su kršenje propisa apsolvirali na skupocenoj robi, poput zlata i svile, kao i vrednim predmetima koji su se lako mogli zametnuti od očiju službenika. Bili su u stanju da prenesu dragocenosti bez ikakve potrebe za kuferima ili bilo kakvim drugim prtljagom, pritom ne plativši namet od par hiljada dinara.

Ipak, kada su bivali spaženi, prava fešta je bila zagarantovana. U zavisnosti od fizičke spreme crnoberzijanaca, na repertoaru je bio ili sprint ili maraton. Naočigled svih trošarinci su neumorno gonili vrdalame, dok su se isti svojski trudili da se domognu varoši. Naposletku, kada bi ih ščepali, policija bi se stvorila niotkuda i perje bi letelo. Oduzimanje stvari, novčane globe, meseci iza rešetaka bili su samo neki od vidova kažnjavanja.

U međuvremenu, Beograd i cela zemlja su potpali pod ruke okupatora. Dok je švercerima otežan život, “zeleni fantomi” su postali suvišni u tom kontekstu.