Da nije bilo Anastasa Jovanovića, pitanje je da li bismo znali kako su zaista izgledali neki od najznačajnijih naučnika, državnika i umetnika prve polovine XIX veka u Srbiji. Pred Anastasovom četvrtastom kutijom sa objektivom, strpljivo su stajale veličine poput Vuka Karadžića, Đure Daničića, Petra Petrovića Njegoša, Milice Stojadinović Srpkinje, Branka Radičevića, Dimitrija Avramovića, knjaza Miloša, kneza Mihaila, kneginje Julije, kneza Aleksandra Karađorđevića, Ilije Garašanina, ali i običan, svakodnevni svet koji je prošao kroz njegov atelje. Prvi srpski litograf, jedan od prvih fotografa u Srbiji i svetu, svestrani umetnik, ostavio je za sobom nesvakidašnju galeriju "zarakopisa" kojim je zabeležen život u Srbiji XIX veka. 

Biografija

Anastas Jovanović rođen je 1817. godine u mestu Vraca, koje je tada pripadalo Otomanskom carstvu, a današnjoj Bugarskoj.  Tridesetih godina 19. veka mladi Anastas dolazi u Beograd, gde se prvobitno školovao za terzijski zanat (krojača narodne nošnje), a zatim je bio primljen da u Knjažesko-serbskoj tipografiji uči za slovolivca. Istovremeno je na svoju ruku učio i graverski zanat, pa mu možemo zahvaliti na izradi matrica za slova kojim je štampan prvi Srpski bukvar, 1838. godine. Takođe, kao talentovani crtač pravio je pečate, kako za sebe i drugove, a zatim i za državne potrebe. Njegov talenat nije ostao neprimećen ni kod kneza Miloša, koji je po svaku cenu hteo da osavremeni Srbiju, pa tako mladnog i talentovanog šegrta šalje u Beč, kako bi na Akademiji svete Ane učio bakrorez. U Beču se susreće sa novim naučnim otkrićima koji će postati njegova opsesija i način umetničkog izraza - u slobodno vreme uči litografiju i fotografiju kod Johana Štadlera, bečkog fotografa i litografa. Smatra se da je 1840. godine počeo da izrađuje prve litografije (tehnika štampanja sa kamenih ploča), a na ovim radovima su se našli Lukijan Mušicki, Vuk Karadžić i Dositej Obradović. 1841. godine kupuje Foigtlenderovu kameru s objektivom Jozefa Pecvala, tada treću koja je proizvedena. Ovo ga svrstava u red prvih svetskih fotografa. Tokom svoje fotografske karijere koristo je razne fotografske tehnike. U početku se bavio dagerotipijom, pa je ostalo zabeleženo da je ovom tehnikom 1841. godine fotografisao kneza Mihaila, ali dagerotipija nije uspela. Kasnije se upoznao sa talbotipijom i stereofotografijom. Pored toga što je radio portrete, Jovanović je snimao i delove grada, Beča i Beograda, mrtvu prirodu, razne događaje.

Foto: Wikipedia / Anastas Jovanović  - Litografija Lukijana Mušickog 

Pionir primenjene umetnosti

Poznavanje dva umetnička zanata - litografije i fotografije, pomoglo mu je kada je 1842. godine sa smenom vladarskih prodica u Srbiji izgubio stipendiju na Akademiji kao prijatelj porodice Obrenović. Te godine osniva fotografsko-litografski atelje u Beču i počinje da se bavi izdavačkom delatnošću. Posle završetka Akademije 1846. godine, započeo je da izdaje "Spomenike Srbske", istoriju Srbije u slici i reči, koja je u svakoj od 12 planiranih sveski trebalo da sadrži tri litografije istorijskih ličnosti i jednu istorijskog događaja. Zbog malog odziva publike, ovaj projekat je obustavljen posle četiri sveske. Sledeći projekat, "Panteon slovenski", takođe je bio neuspešan. 

Osim Vuka Karadžića, koji mu je bio velika podrška, ali i kritičar, njegov rad su pratili kneževi Miloš i Mihailo Obrenović. Bio je blizak i sa Njegošem, koji mu je čitao odlomke iz "Gorskog vijenca". Ostalo je zabeleženo da ga je knez Miloš kritikovao što se više bavi politikom nego slikanjem. Smatra se da je u ovim rečima odzvanjalo Miloševo nezadovoljstvo, jer je mislio da je Anastas više bio naklonjen Mihailu. 

Grafika: Wikipedia / Anastas Jovanović - Litografija "Pobeda kralja Milutina nad Tatarima"

Prvi u svemu

Smatra se da je Anastas Jovanović naš prvi školovani primenjeni umetnik. Svoj najuspešniji stvaralački period ostvario je za vreme svog boravka u Beču. Bavio se fotografijom, litografijom, gravirom, izradom ikona, slikarstvom, izradom nakita i nameštaja, heraldikom. Po povratku u Srbiju, 1859. godine, postaje domoupravitelj kneza Mihaila i bavi se organizovanjem života na dvoru. Zbog zahvalnosti prema članovima porodice Obrenović, koji su ga tokom života i školovanja podržavali i prijateljstva koje je usledilo iz toga, bio je spreman da se odrekne života umetnika. Posle tragične kneževe smrti 1868. godine, povlači se iz javnog života. Ostatak života provodi diskretno u svojoj umetničkoj radionici u Kosovskoj 25. U njoj se bavio elektrotehnikom, pratio je razvitak fotografije, interesovao se za aeronautiku, na kojoj je radio i crtao. Njegova kćerka Katarina Jovanović, zabeležila je da je: "Neumorno je radio, čitao i pratio sve događaje, naročito iz oblasti umetnosti i nauke." Umro je 1899. godine i sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.

Foto: Wikipedia / Anastas Jovanović - Knez Mihailo Obrenović kroz objektiv Anastasa Jovanovića

Majstor portreta

Svi se slažu da je Anastas Jovanović bio, pre svega, majstor potreta. Zahvaljujući "slikarstvu sunca", kako je dagerotipija nazivana, zabeležio je za budućnost najznačajnije osobe koje su oživele srpsku književnost, umetnost i istoriju. Anastas Jovanović bio je i prvi pravi romantičar u srpskoj umetnosti, koji je svoje uzore našao u francuskom romantizmu i može se smatrati da njegov rad predstavlja kod nas sponu sa tom etapom u istoriji umetnosti. Njegov uticaj prevazilazi granice naše kulture i sa sigurnošću se može reči da je jedan od velikana evropske i svetske kulturne baštine.

Kada bi se istorije pisale malo drugačije, više kao istorije društva i razvoja, njegova veličina zasenila bi mnoge vojskovođe, državnike i one koji su krojili političko-vojnu istoriju. A mnogo je toga, u čemu je Anastas bio prvi ili među prvima.