Kada je krajem osamdesetih na Slaviji otvoren prvi restoran poznatog lanca brze hrane i slatkih đakonija, neki stariji Beograđani su se sigurno začudili zbog neobičnosti i blage ironije ovog prizora. Razlog tome bila je činjenica da je u ovoj kući živeo i radio Atanasije Puljo, srpski lekar, naučnik, jedan od prvih svetskih ratnih stomatologa i osnivač stomatologije u Srbiji. U istoriji medicine i stomatologije ostalo je zapisano da je tri godine pre ostalih u svetu, 1912. godine, uveo sopstveni metod lečenja teških i zapuštenih preloma gornje vilice, takozvani "Balkanski metod".

Detinjstvo i školovanje

Atanasije Puljo bio je rođeni Zemunac. Rođen je 9. januara 1878. godine u uglednoj cincarskoj porodici kao najstariji sin. U Zemunu je  završio osnovnu i srednju školu, i danas čuvenu Zemunsku gimnaziju. Bio je veoma vredan i inteligentan učenik, pa je školovanje nastavio u Gracu, na studijama medicine, koje je završio u najkraćem mogućem roku. Specijalističke studije zubne medicine započinje u Parizu, ali je zbog nedostataka novca morao da ih napusti i vrati se kući. Zaposlio se u Zemunu, u bolnici Milosrdnih sestara kao sekundarni lekar, gde brzo napreduje i postaje primarijus i okružni lekar. Godine 1911. daje ostavku u državnoj službi i otvara privatnu zubno-lekarsku ordinaciju u Zemunu, kojoj se potpuno posvetio. Ali nikada  nije zanemario stomatologiju i nastavio je specijalizaciju o svom trošku u Berlinu, Beču i Cirihu. Specijalnost zubnog lekarstva biće mu priznata tek u Kraljevini SHS 1925. godine.

Ratno iskustvo i specijalizacija u Francuskoj

Nakon početka Prvog balkanskog rata, oktobra 1912. godine, Atanasije je kao veliki patriota, tajno prešao iz Zemuna u Beograd i dobrovoljno dao na raspolaganje svoju opremu srpskoj sanitarnoj jedinici. Takođe, u okviru Pete rezervne bolnice u Beogradu osnovao je Odeljenje za prelome vilice, gde vodio računa o velikom broju ranjenih sa prelomima vilice. Tada prvi put primenjuju svoj metod lečenja.

Svoje angažovanje kao ratnog stomatologa nastavlja i tokom Prvog svetskog rata, kada ordinira u Stalnoj vojnoj bolnici Morava u Nišu, koja je bila prepune ranjenika sa povredama lica. Posle povlačenja vojske, Stalna vojna bolnica je premeštena i Atanasiju nije omogućeno da nastavi rad, iako je kao austro-ugarski državljanin rizikovao sve i prešao na stranu domovine, te je napustio vojsku i otišao u Francusku.

U Francuskoj, Puljo je proveo godinu dana radeći na poboljšanju hirurških procedura autopsije i transplantacije kostiju i hrskavice na hirurškom odeljenju pariskih bolnica Sen Luj i Šaptal. Tih godina, otvara privatnu praksu u Nici i istovremeno objavljuje rezultate svojih istraživanja na stručnim skupovima. Iako su Francuzi želeli da ga zadrže na univerzitetu u Nici, odlučio je da se vrati sa porodicom u domovinu 1922. godine. Pored državne službe, prvo u Zemunu, a potom i u Beogradu nastavlja privatnu praksu, gde se 1932. godine seli u, već spomenutu, zgradu u Deligradskoj 2.

Pionir stomatološke radiologije

Ostao je zapamćen i kao "pionir" stomatološke radiologije u Srbiji. Osnovao je Odontološku kliniku 1936. godine. Klinika će u narednim decenijama biti rasadnik najboljih srpskih stomatologa. U sklopu svoje obrazovne funkcije, na klinici su lekari opšte medicine obavljali specijalistički staž, polagali specijalistički ispit i sticali zvanje specijaliste za bolesti usta i zuba, pod stručnim nadzorom dr Pulja i njegovih saradnika. Kao pedagog, istakao se radom na Medicinskom fakultetu gde je predavao predmet Bolesti usta i zuba i bio jedan od glavnih zagovornika osnivanja Stomatološkog fakulteta u Beogradu. Ostvarenje svog profesionalnog sna neće doživeti. Stomatološki fakultet osnovan je 1948. godine, četiri godine posle njegove smrti, a nastavni kadar činili su njegovi studenti. 

Balkanski metod

Bio je prvi koji se oštro usprotivio doktrini japanskih lekara iz rusko-japanskog rata. Naime, prema japanskim doktorima, prvo bi se zbrinjavala meka tkiva, a potom bi se protetičko-ortopedskim načinima lečio prelom kostiju. To se činilo logično, pošto meka tkiva srastaju brže od kosti. Ali posle svojih iskustva u Balkanskim oslobodilačkim ratovima, Puljo je zagovarao drugačiji pristup, odnosno "od unutra ka spolja", prema kom je potrebno prvo zbrinuti koštani sistem, postaviti prelomljene delove u položaje u kojima su ranije bili, pa tek onda zbrinjavati meka tkiva. Smatrao je da samo ugradnja slomljenih kostiju omogućava ispravnu obradu mekih tkiva. Ovaj pristup, kasnije prozvan "balkanski metod" je veoma doprineo razvoju rekonstruktivne hirurgije, ne samo kod nas, nego i u svetu. Isticao je da je saradnja zubara i hirurga od neprocenjive važnosti kada se leče povrede lica i vilice.

Tragičan kraj

Posle okupacije Beograda, Nemci zatvaraju Beogradski univerzitet, a Stomatološka poliklinika je podeljena - deo je stavljen na raspolaganje nemačkoj vojsci, dok je deo premešten u Kumodraž. Početkom Drugog svetskog rata, Puljo je postavljen za načelnika Odeljenja za bolesti usta i zuba u Glavnoj vojnoj bolnici u Beogradu, ali sve više razmišlja o penziji.

Teške ratne godine provodi u Beogradu, ali mu poslednji dani okupacije umesto radosti donose dve tragične vesti. Krajem leta 1944. godine saznaje za pogibiju mlađeg sina Miodraga, a krajem oktobra za smrt najstarijeg sina, Slobodana, na Sremskom frontu. Iste godine, završio se i život velikog srpskog doktora u saobraćajnoj nesreći. Nastradao je ispred svoje kuće, kada se sovjetski vojni kamion iznenada sudario s njim na potpuno praznom trgu Slavija.

Na kući u kojoj je živeo, 2001. godine je postavljena spomen ploča, a 2004. godine, ulica u Zemunu u kojoj je rođen dobila je njegovo ime.