Stvaralačko-pedagoški rad mlade beogradske slikarke naglo je prekinut 1912. godine. Početak Prvog balkanskog rata označio je trenutak kada je atelje zamenila operacionom salom, a ulogu umetnice i učiteljke slikanja – ulogom dobrovoljne bolničarke.

Predano je negovala i brinula o ranjenim srpskim vojnicima. Dolaskom Prvog svetskog rata, ona i Rista obreli su se u zajedničkoj humanitarnoj misiji. Put ih najpre odvodi u Solun, ali Beta će, uz ostale ranjenike, ubrzo morati da neguje i supruga koji je teško oboleo od tifusa.

Par će potom uspeti da se prebaci u Francusku, s namerom da se po završetku rata vrate u Beograd. No, Beta će se u prestonicu ipak vratiti sama. Njen "dugački Hercegovac" uz koga je otkrila ljubav prema Beogradu, umire u Francuskoj 1918. godine.

Umesto nekada raskošnog porodičnog doma, Betu je po povratku dočekala opustošena kuća. Novo utočište pronašla je u Domu učenica u Beogradu, gde se odmah vratila pedagoškom radu. 1919. godine osniva i Udruženje likovnih umetnika u Beogradu, a stvaralački rad pomoći će joj da prevaziđe razaranja Drugog svetskog rata.

Grafika: Wikipedia/Beta Vukanović, Francuski vojnici, olovka i akvarel, 1915. (Vojni muzej u Beogradu) / foto: Mihailo Grbić

Život ispunjen bojama koje su oplemenile srpsko slikarstvo

Naredna značajna godina biće 1958. Pored prve retrospektivne izložbe, Beta Vukanović izabrana je za doživotnu počasnu predsednicu umetničkog udruženja "Lada". Od tada se u potpunosti posvećuje umetničkom radu – retko je prošao dan kada nije odlazila u svoj atelje, ne odrekavši se ni prepoznatljivog plenerističkog stila. Pejzaži, potreti i prikazi mrtve prirode bili su najčešći motivi Betinih slika.

Kao jedan od najznačajnijih predstavnika impresionizma u Srbiji, iz njene palete nastala su izuzetno vredna dela: portreti Riste Vukanovića i Vuka Karadžića, "Krsna slava", "Branje šljiva", "Letnji dan", "Zadušnice", "Na mojoj terasi"... Malo kome je, međutim, bilo poznato da se Beta Vukanović smatra i začetnicom umetničke karikature u Jugoslaviji. Još manje se znalo da je karikature počela crtati još u osnovnoj školi. Zbog "smešnih potreta" svoje učiteljice bila je tada i kažnjena, ali nije želela odustati od duhovitih ilustracija. Još davne 1902. godine, njene karikature su se našle u romanu "Opštinsko dete" Branislava Nušića. Široj umetničkoj javnosti predstavila ih je na "Ladinoj" izložbi 1910. godine, a komične prikaze ličnosti iz javnog i kulturnog života, kako se veruje, čuvao je i kralj Petar I Karađorđević.

Iako je poslednju karikaturu objavila 1954. godine, nastavila je da slika gotovo do poslednjeg dana. Ukupno 247 dela – crteža, pastela, akvarela i grafika – Beta Vukanović je testamentom ostavila Muzeju grada Beograda.

Nakon njene smrti, Muzej je otkupio i pojedine predmete iz njenog ateljea – među njima i Orden i Medalju za usluge Crvenom krstu Srbije, koje je zaslužila humanitarnim radom i negovanjem srpskih vojnika tokom ratova. Pored vredne i bogate kolekcije, Beta Vukanović je godine 1971. primila i nagradu za životno delo. Godinu dana kasnije, preminula je u Beogradu u stotinu i prvoj godini. Poznati slikar i likovni kritičar Pavle Vasić zabeležio je da je Beta Vukanović bila "nešto izuzetno u istoriji naše novije umetnosti", te da je sa njom "nestao ceo jedan svet, drag i prisan, sada već sasvim dalek kao istorija ili mit.” Sahranjena je na beogradskom Novom groblju.