Na svojoj koži spoznao je svu ironiju Balkana i saznao zašto je "barut gluv". Budućim generacijama Branko Ćopić ostavio je svoje knjige kao zaveštanje, a od svojih savremenika oprostio se rečima: "Zbogom lepi i strašni živote".

Mala moja iz Bosanske Krupe

U Hašanima nadomak Bosanske Krupe (tada to beše Austrougarska) porodica Ćopić, Vid i Sofija, dobila je najlepši novogodišnji poklon te 1915. Tada je na svet došao mali Branko (ime je dobio po pesniku Branku Radičeviću, sa kojim će ostati povezan od rođenja, pa do smrti), čovek koji će u istoriji ostaviti veliki i dubok trag.

Ćopići su se bavili zemljoradnjom na svom imanju gde je Branko rastao sa mlađom sestrom Smiljkom i bratom Rajkom. Otac Vid je preminuo 1918. nakon što je ranjen ratujući kao pripadnik austrougarskih trupa pa su decu odgajali majka i deda Rade, uz veliku podršku Brankovog strica Nidža, rudara u Americi i ujaka Andrije.

Nažalost, deda Rade je preminuo 1920. pa se Sofija preudala za Stevana Ćuka, sa kojim je dobila još dvojicu sinova, a porodica dobila stabilnost. Branko Ćopić tako je odrastao čuvajući ovce, šetajući po pašnjacima i, u početku, nerado odlazeći u školu.

A onda je jednog dana pročitao knjigu "Migel Servantes" i sve se promenilo. Branko se zaljubio u književnost i počeo da čita sve do čega je mogao doći.

Gimnaziju u Bihaću upisuje 1926. godine. Živeo je u internatu, učio i počeo da piše. Prvi kratki prozni sastav koji je naslovio "Braco" objavio je 1928. u omladinskom časopisu po imenu "Venac".

Literarni rad nastavio je i nakon upisivanja učiteljskog fakulteta u Banjaluci, kada sastavlja šaljive pesme, anegdote i različite članke za listove "Ogledalo" i "Zembilj".

Međutim, Branku Ćopiću dopale su se komunističke ideje. Vođen njima pisao je tekstove koji su, od strane tadašnje vlasti, bili interpretirani kao štetni. To je dovelo do toga da bude prebačen na studije u Sarajevo. Ipak, vraćen je posle godinu dana ali, pošto se nije "opametio", ponovo je izbačen sa banjalučkog fakulteta i bio prinuđen da diplomu dobije u Karlovcu.

Već sazreo, potom upisuje Filozofski fakultet u Beogradu i počinje da se bavi pisanjem na ozbiljnijem nivou. U "Politici" 1936. objavljuje priču "Posmrtno ruvo Soje Čubrilove" o životu seljaka iz Krajine. Usledio je čitav niz priča u ovom listu koje su postale deo zbirki "Pod Grmečom", "Borci i bjegunci" i "Planinci", a Branko objavljuje i pesme i priče za decu.

Već 1939. godine, na preporuku čuvene Isidore Sekulić, dobija nagradu za pesništvo "Milan Rakić".

Foto: Wikipedia / Maduixa, Privatna arhiva porodice Alečković - Branko Ćopić i Mira Alečković u partizanima

Pisac od partizana do izopštenika

Odmah nakon završetka fakulteta Branko Ćopić se, čvrsto verujui u ideje komunizma, 1940. pridružuje partizanima gde je radio kao deo kulturno-prosvetnog sektora. Na ratištu kroz pesme je beležio svoje impresije borbe i junaštva. Tako su nastale "Grob u žitu", "Pjesma mrtvih proletera" i mnoge druge.

Po završetku rata 1945. Ćopić postaje glavni urednik lista "Pioniri" i posvećuje se pisanju za decu. Deca, njihove vragolije, hrabrost i junaštvo bili su glavni motivi o kojima je pripovedao, a delo "Orlovi rano lete" možda najbolje oslikava njegovo viđenje malih junaka.

Paralelno, Branko Ćopić se bavio i satirom. Kada je 1950. objavio "Jeretičku priču" u listu "Jež", koja je nastala kao izraz njegovog neslaganja sa putem kojim ide država, naišao je na snažnu osudu druga Tita i Komunističke partije.

U jednom delu priče pisac navodi:

"Drug ministar zamišljeno ćuti. S jedne strane, srce ga vuče tamo, na veliku plažu, među narod, a s druge strane, sve mu se čini da će nešto izgubiti od vlastite veličine ako se umiješa među svjetinu. Ovako izdvojen od mase izgleda sam sebi mnogo važniji, vredniji i mudriji, izabran čovjek, ali mu je u duši ipak nešto prazno, kao da ne sjedi na svom pravom mjestu."

Josip Broz tada je izjavio da pisac neće biti uhapšen, ali "takvu satiru neće dozvoliti", dok su mu bili prišiveni atributi "reakcionara", "anarhiste" i "protivnika progresa".

Logično, Udba je otvorila dosije Branko Ćopić, i stavila ga "pod mere". To je značilo da je pisac praćen, beleženo je sa kim se sastajao, šta je govorio na predavanjima, a redovno je pozivan i na različita saslušanja. Sve to dovelo je 1960. do njegovog isključenja iz KPJ.

 Foto: Milena Arsenić - Imanje Trgovačkog fonda, zgrada u kojoj su živeli Desanka Maksimović i Branko Ćopić

Previše za jednu dušu

Sve ono kroz šta je prošao duboko je potreslo Branka Ćopića. Depresija i tuga koju je osećao kulminirali su 26. marta 1984. godine kada je skočio sa Brankovog mosta (prozvanog tako po Brankovoj ulici i Branku Radičeviću).

U oproštajnom pismu Ćopić je naveo da imetak, nakon smrti supruge, ostavlja Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, završavajući rečima: "Zbogom lepi i strašni živote".

Pre ovog čina, Branko Ćopić je bio u hotelu "Moskva" gde je bogato častio konobare uz reči: "Imam, verujte, veliki razlog…".

Branko Ćopić je sahranjen na beogradskom Novom groblju u Aleji zaslužnih građana, a brojne škole, ulice i biblioteke danas nose njegovo ime, dok su dela Branka Ćopića lektira koja i danas uči i oplemenjuje decu.