Dr Jovan Jovanović mahom nam je poznat po svojim pesmama. Svi smo ih znali kao deca (a poneki ih znaju i kao odrasli) i uživali u njima. Međutim, Zmaj je bio mnogo više od toga. Pored plodonosne pesničke karijere, doktor Jovanović bio je lekar, začetnik javnog zdravlja i koncepta prevencije bolesti, ali i dramski pisac i prevodilac. Iako je rođen u Novom Sadu, Zmaj je u Beogradu ostavio veliki trag. Selio se mnogo, od Pančeva, preko Beograda, Karlovaca, pa sve do Praga, Beče i Pešte. Kuda god da bi otišao, posvećivao se svojim najvećim ljubavima – pisanju i medicini. 

Pesma o pesmi

Gde je bola gde je jada

Pesma blaži,

Gde se klome gde se pada,

Pesma snaži.

Doktor Jovan Jovanović Zmaj dva puta je službovao u našem glavnom gradu. Za medicinu je učinio mnogo. Bio je jedan od osnivača Srpskog lekarskog društva i časopisa „Srpski arhiv“. Doktor koji je većinu svojih pacijenata lečio pro bono, jer se saosećao sa njihovom nesrećom i patnjom, svoju porodicu i sebe izdržavao je pisanjem. To mi nimalo nije smetalo, sve dok je na stolu bilo hleba i dok su bolesni bili lečeni i izlečeni. U Beogradu, doktor Jovanović bio je vrlo plodonosan.

Kao upravnik Babičke škole uvideo je problem velikog broja nevenčanih žena koje bi, po porođaju, svoju novorođenčad ostavljale u porodilištu te škole. Život samohrane majke u tom periodu bio je teži od rada u kamenolomu. Zahtevao je mnogo rada, snalaženja, borbu sa osudom bližih i daljih članova porodice, kao i izopštenost iz društva. Retko ko je to mogao da iznese na svojim plećima. Bilo je teško i emotivno i finansijski. Opština je ovu decu davala hraniteljskim porodicama na čuvanje. Ovo nisu bile porodice kao danas koje su situirane i u kojima se zna red, već siromašne mnogočlane porodice sa manjkom stambenih i higijenskih uslova. Smrtnost dece u hraniteljstvu bila je velika. Zbog toga je Zmaj odlučio da se pozabavi otvaranjem Materinskog udruženja u kojem su mu pomogle doktorka Draga Ljočić i Sara Karamarković.

Doktor Jovanović shvatio je važnost prevencije bolesti. Čak i u njegovim pesmama može se videti njegova borba za preventivu i zdravstveno prosvećivanje stanovništva. Batut je ove pojmove i potrebe tek kasnije prepoznao i definisao. Zmaj je, dakle, uspeo ono što nikome pre nije pošlo za rukom – koristio je svoje pesme za zdravstveno prosvećivanje ljudi i dece, stalno apelujući na važnost pranja ruku i to još od malih nogu.

Pre i posle jela,

Treba ruke prati,

Nemoj da te na to

Opominje mati!

Dakle, svako dete moralo je da shvati važnost pranja ruku jer su se, nepranjem, prenosile mnoge zarazne bolesti koje bi, često, bile i smrtonosne. Kroz pesmice, pitalice, zagonetke usađivao je u narod i decu svest o higijeni.

Ala je divota kad se ko okupa,

što se ne bi kupali, voda nije skupa

ekologiji

gde god nađeš zgodno mesto, ti drvo posadi...

Zmaj se zalagao i za kremaciju sa kojom se upoznao tokom studiranja u Pešti. U, tada popularnom kalendaru „Orao“ doktor Jovanović objavio je tekst o kremaciji, a dve godine posle pisao je i o krematističkom pokretu u Evropi. Da može da vidi današnje, sigurno bi bio veoma srećan da zna da je njegova ideja procvetala, sazrela i da je vrlo aktuelna kroz beogradsko udruženje Oganj.

Pored zdravorazumskih nekroloških ideja, smatrao je da je neophodno graditi škole i posvetiti se obrazovanju dece kroz krilaticu „posejte njive budućnosti danas“.

Za vreme boravka u Beogradu, doktor Jovanović većinom leči pacijente bez ikakve nadoknade. Zbog toga radi kao dramaturg u Narodnom pozorištu ne bi li obezbedio hleb na trpezi. Redovno prisustvuje svim sednicama Srpskog lekarskog društva, ali ne želi da ima bilo kakvu funkciju u njemu. Nekako, kao da je bio zadovoljan da iz prikrajka posmatra svoje čedo kako raste i razvija se. Kako novi lekari dolaze i preuzimaju znanje od starijih i iskusnijih. Godine 1896. postaje i član Srpske kraljevske akademije nauka.

Mali Jova

Mali Jova silom htede

Da je čovek stari,

Pa metnuo preko nosa

Neke naočari.

Pred sam kraj 19. veka, doktor Jovan Jovanović odlučuje se da sreću ponovo okuša u Beču i to bez prethodno osiguranog posla ili bilo kakvog angažovanja. Ponovo radi za beznačajnu sumu novca, ali radi ono što voli – leči ljude u nevolji. Da bi omogućio štampanje „Nevena“ i „Zmaja“, Jovanović prodaje veći deo svoje biblioteke „Matici srpskoj“. 

Biser oko vrata

Imam pesme, ako nemam zlata,

Pesme biser dragoj oko vrata,

Sitne, male, nek joj bolje liče,

Nek ih više, nek se više diče.

U svom narodu doktor Jovanović bio je i hvaljen, ali i kuđen. Na osnovu svog medicinskog znanja primljen je među srpske akademike, no, narod mu je mnogo zamerao zbog toga što je preveo „Harfu Siona“ – bogoslužne zbirke pesama nezarenske zajednice za koju se smatralo da je sekta i da je nanela veliku štetu pravoslavlju i crkvi. Njegov prijatelj Laza Kostić, tokom jubilarnog skupa posvećenog Zmaju, neočekivano ga je osporio u svom govoru i nastavio da ga podbada neprijatnim opaskama.

Čak je jedan Zmajev prijatelj, koji je i sam bio lekar, za njega napisao: “Zmaju nije bilo u prirodi da bude lekar. Nije umeo ni u lakšim slučajevima da postavi dijagnozu, pokazivao se vrlo često neodređen i u propisima neodlučan. Bio je dobar čovek, naklonjen pacijentu, ali, sa druge strane, nije mu se mnogo verovalo te je bio malo tražen. Čestiti lekar nije znao ni da naplati svoj učinak“.

Srećom, godine 1892. tridesetak narodnih poslanika podnelo je predlog Narodnoj skupštini Srbije da se ovom, već ostarelom lekaru, pesniku, prevodiocu i medicinskom prosvetitelju dodeli nacionalna penzija od 4.000 zlatnika i to doživotno. Mislili su da će na ovaj način rešiti problem njegovog izdržavanja u starosti i bolesti. Nažalost, Zmaj penziju nije dobio u zavičaju već u Srbiji čijim vladarima se toliko često podsmevao u svojim delima.

Zmaj se 1901. godine ponovo seli, ovaj put u Kamenicu. No, 4. juna 1904. godine, doktor i pesnik Jovan Jovanović Zmaj umire u svom skromnom domu.