Doktor Edvard Rajan bio je lekar za kojim se u razrušenom Beogradu vikalo "Viva!". Živeo je brzim životom punim uzbušenja, pomažući bolesnima i ranjenima. Naš grad odbranio je od tifusa. Za ovim velikim čovekom, ostala je samo jedna ulica u Beogradu. 

Od radnika u novinarnici do lekara

Edvard Rajan rođen je 1883. godine u Skrantonu u Pensilvaniji kao najmlađi od četvoro dece. Novca nije bilo u izobilju i zbog toga je Edvard još tokom srednjoškolskih dana počeo da radi. Prve pare zaradio je u prodavnici duvana, a posle je sa poslom nastavio u lokalnim novinama "Republikanac".

Godine 1908. Edvard se preselio u Njujork sa namerom da postane doktor. Upisao je Fordam univerzitet i diplomirao četiri godine kasnije. Stažerske dane doktor Rajan proveo je u bolnici "Sveti Vinsent" koja se nalazila na Menhetnu i u "Svetoj Porodici" u Bruklinu. Međutim, mladog Edvarda nije privlačio život gradskog lekara. On je želeo nešto drugačije. Duboko u sebi osećao je da je najveća pomoć neophodna onima koji se nalaze u ratu.

Meksički osuđenik na smrt – "Streljati sa zalaskom sunca"

Već 1913. godine Stejt department objavio je oglas za dobrovoljce za odlazak u Meksiko. Trebalo je evakuisati Amerikance koji su se tu zatekli usred teškog građanskog rata. Doktor Rajan nije čekao ni sekunde. Ubrzo je krstario uzduž i popreko ovom zemljom na jugu Sjedinjenih država.

U gradu Toreon koji se nalazi u državi Koahuila, mladog doktora zarobio je Zakaketas –  ozloglašeni vođa pobunjenika. Koliko odmah, ljuti Meksikanac izdao je naređenje – ubiti sa zalaskom sunca!

Kažu da, kada je u suton bio izveden pred streljački vod i kada mu je čitana presuda, dr Edvard Rajas tako je tako hrabro stajao i prezrivo gledao u oči svog porobljivača da bi mu i sam Talični Tom pozavideo.

Fasciniran njegovim stavom, El kapetano Zakaketas odložio je pogubljenje za jedan dan. I tako narednih 13 dana. Svake večeri, Rajan bi bio izveden, pročitana bi mu presuda, malo bi se gledali u oči, kao u čuvenom kadaru iz kaubojca, i onda bi zarobljenika odveli nazad u tamnicu.

Jednog dana, bez objašnjenja Rajan je pušten. Tek kasnije je saznao da je za njegovu slobodu bila zaslužna meksička vlada koju su pritisle američke vlasti.

Doktor Rajan – Betmen razrušenog Beograd 

Već 1914. godine, ubrzo po izbijanju Prvog svetskog rata, kada je američki Crveni Krst tražio medicinsko osoblje kako bi pomogao najteže pogođenim evropskim gradovima doktor Edvard prijavio se kao dobrovoljac. Hrabri lekarse  već u septembru iskrcao u Srbiji. Britanska bolničarka Emili Simonds napisala je za Vašington post: "Dolazak američke ekipe pod rukovodstvom doktora Edvarda Rajana bila je bogom dana pomoć za Srbe. U vreme kad su oni stigli mi smo bili spali na poslednje komade odeće i živeli smo od poslednjih sledovanja hrane".

Odmah po dolasku, doktor Rajan uselio se u zgradu Glavne vojne bolnice i pored zastave Crvenog krta razvio je i američku. Sjedinjene države su u ovom ratu bile neutralne te je razvijanjem zastave ova zgrada automatski postajala američko tlo i bila izuzeta od bilo kakvog vojnog ataka. U svom prvom izveštaju koji je uputio kancelariji Crvenog krsta za koju je u Americi radio, doktor Rajan izvestio je da je stanje u Srbiji i u Beogradu izrazito teško, da je posla preko glave, a ljudstva i bolničkih sredstava sve manje. Pisao je kako su svi bolnički kapaciteti prepunjeni ali da se bore i da sa poslom završavaju skoro oko ponoći.

Kada je došlo do bombardovanja Beograda, doktor Rajan je bolničkim automobilom jurio u razorene delove grada, tražio ranjenike i vozio ih u bolnicu, često operišući i u samom sanitetskom vozilu.

Pri povlačenju Austrijske vojske iz Beograda njihov general je svoje ranjenike ostavio na čuvanje i lečenje doktoru Rajanu koji se prema njima ponašao kao i prema svakom drugom pacijentu – dobronamerno i stručno.

Kada je ratom razorenim Beogradom počep da hara i pegavi tifus, Edvard Rajan se i sa njime hrabro uhvatio u koštac i sam se razbolevši u jednom trenutku. No, izvojevao je pobedu i za sebe i za Beograd. 

Bomba u torbi

U oktobru 1916. godine doktor Rajan je preko Austrougarske krenuo put kuće u Ameriku. To ne bi bilo nimalo začuđujuće da gospodin doktor u svojoj torbi nije imao jedan vrlo neobični suvenir koji je nameravao da pokaže svojim prijateljima. I dok su drugi povratnici sa balkanskog fronta nosili našu čuvenu rakiju, doktor je nosio neeksplodiranu artiljerijsku granatu. Na železničkoj stanici u Budimpešti, Rajan je predao svoj prtljag nosaču i desila se gotovo filmska scena – u nekom trenutku torba je ispala i granata je eksplodirala. Stanica je bila gotovo u potpunosti demolirana, nekoliko ljudi je bilo teško ranjeno, ali je bilo i žrtava. Naravno, doktor je bio uhapšen i jedva je uspeo da objasni da mu nije bila namera da bilo koga ugrozi niti da je događaj bio napad na Austrougarsku.

Srećom, zbog zasluga koje je imao u ratu, doktor je pušten da nastavi svoj put ka domovini.

Iako je doktor Rajan za svoju narednu avanturu i mesto gde je njegova pomoć dobrodošla odabrao Teheran, nažalost ovaj put je za njega bio koban. U Iranu mu se reaktivirala malarija od koje se razboleo na Solunskom frontu. Preminuo je 1923. godine sa samo 39 godina.

Doktor  Rajan odlikovan je Legijom časti, a Srbija ga je posthumno odlikovala Ordenom belog orla. Danas jedna ulica u naselju Ovča nosi njegovo ime.