S vremena na vreme, u moru onih koji svoj profesionalni rad oplemenjuju bezuslovnom predanošću, izdvojiće se nekolicina najdoslednijih. Takva doslednost, eventualno, dopustiće im ono što retkima polazi za rukom: da u težnji ka perfekcionizmu taj perfekcionizam i dostignu.

Pre nešto više od pola veka, a potom i u decenijama koje su usledele, javni medijski prostor Beograda imao je upravo takvog predanog glasnogovornika. Neumoljiva u profesionalnim stremljenjima, istu je posvećenost zahtevala od sebe i od drugih. Ime joj je bilo Draga Jonaš, i to je ime, za više od tri decenije profesionalnog angažmana, postalo sinonim najpoznatijeg glasa Radio Beograda.

Reči koje su plenile čistotom i izražajnošću

Glas Drage Jonaš dobro su upamtile generacije slušalaca. Još bolje ga pamte oni koji su sa njom imali prilike sarađivati. Čistota izražaja, do savršenstva uvežbana dikcija i besprekorna veština akcentovanja bili su njeni glavni instrumenti negovanja jezičke kulture. Ponajviše ih je unosila u svoju lektorsku i spikersku profesiju: kolegama je nesebično prenosila iskustvo i znanje, dok se u nebrojenim reportažama i dokumentarcima njen glas isticao prepoznatljivom jasnoćom i izražajnošću.

Draga Jonaš pritom je imala i iznimnu prednost – profesiju je započela u okruženju koje će, makar do određenog trenutka u bližoj prošlosti, njenu predanost prepoznati i osnažiti. Na radijske talase, ipak, dospela je sasvim slučajno. Dok se na nagovor svojih rođaka nije obrela na konkursu za spikera Radio Beograda, životni put Drage Jonaš bio je obeležen nizom nemilih iskustava.

Dama nesalomivog duha

Rođena u Valjevu godine 1922., Draga Jonaš potekla je iz trgovačke porodice Bogoljuba i Gospave Ilić. Otac joj je, pored abadžijskog zanata, držao i mesto opštinskog dobošara. Na nesreću, Draga rano ostaje bez roditelja, a prerana smrt odnela je i braću Dragutina, učitelja i Dragoljuba, pesnika. U Beograd je, pak, dovodi odluka da upiše studije Državne trgovačke akademije.

Njen borbeni duh već se tada pokazao nesalomivim. Njime se vodila i kada se tokom rata našla zatočena najpre u valjevskom, a kasnije i šabačkom logoru. Hapšena je bila i u Beogradu, a sve ove muke snašle su je usled optužbi za saradnju s partizanima.

Po svršetku rata, za opstanak se borila kako god je umela. Nije joj bilo teško latiti se napornih fizičkih poslova. Krpila je i šila, kao razvodnica je jedno vreme radila u beogradskom bioskopu "Jadran". I mada ništa od toga nije smatrala ponižavajućim, svoj istinski poziv pronaći će pred radijskim mikrofonom.

Ni to joj, doduše, nije odmah pošlo za rukom. Mada joj je učešće na audiciji za spikera donelo ulazak u najuži izbor, pred spikerskim mestom isprečila se politička nepodobnost njenog supruga. Nije ga se želela odreći. Drugu šansu potražila je u prostorijama Radio Jugoslavije.

Harizmatični perfekcionista nepopustljivih načela

Urođeni dar njenog preciznog i jasnog govora nije ostao neprimećen. Svoj potencijal i nepokolebljivu istrajnost Draga Jonaš dokazala je neprekidnom željom da uči. A učila je mnogo, tokom celog radnog veka. Ređale su se obuke koje su vodili ovdašnji glumci, reditelji i lektori. Odlučna u tome da jezičku i govornu veštinu dovede do savršenstva, ipak, nije poricala ni svoje greške. Prepričavala ih je kao anegdote, uvek želeći da sve što je naučila nesebično prenese drugima. Stoga je umela govoriti kako "glas jeste bitna komponenta, ali nije najvažniji... On postaje lep tek kroz čoveka, kako se obraća, prilazi tekstu, koliko je verodostojan u čitanju. Ne možeš da čitaš ako ne razumeš ono što stoji napisano pred tobom. Može tvoj glas da bude božanstven, da miluje; ako ne znaš šta govoriš, stvar je izgubljena. Ono što tebi nije jasno, nije ni slušaocu, i to je osnovna stvar".

Uz takvu predanost nisu mogli izostati ni rezultati – Draga Jonaš postaće zapažena kao vrsni poznavalac srpskog jezika i, posebno, akcentologije. Tome će iz prve ruke svedočiti njene mlađe kolege, generacije koje su svoje voditeljske i novinarske karijere započele ’70-tih i ’80-tih godina prošlog veka:

"Svi smo išli pred mikrofon, uživo vodili emisije iz studija na 2. spratu, a potom se teška srca vraćali u redakciju. Teška srca jer nas je tamo posle emisije čekala Draga Jonaš. Lektor. Strah i trepet."

Tako se svojih voditeljskih početaka prisećao i Milovan Ilić-Minimaks: "Bila su to vremena kada nisi mogao preko radio-talasa da kažeš ni "Živeo Tito" ako prethodno nisi prošao ozbiljnu i strogu komisiju u kojoj su bili urednici, lektori, spikeri, direktori...".

A u takvim komisijama, Draga Jonaš bila je među najpoštovanijim i najvoljenijim članovima. Podjednako, pak, i stroga i nepopustljiva, ostala je uzor svojim mlađim kolegama. Saradnici su je pamtili po harizmi, ne skrivajući kako im je bila čast od nje učiti i sa njom sarađivati.

(Ne)zaboravljeno nasleđe doajena jezičke kulture

Težnja da u svom radu dositne perfekciju pratila ju je kroz sve godine rada – čak i onda kada je, već ’80-tih godina prošlog veka, nepogrešivo predvidela urušavanje kulture govora. Ipak nije odustajala od toga da pravilan govor uprkos tome ostane prepoznatljivi znak programa Radio Beograda.

Stoga je neumorno i decidno svoje vreme ulagala u usmeravanje budućih generacija spikera. Znanje pravilnog govora i unapređivanje jezičke kulture želela je preneti ne samo stvaraocima radijskog i TV programa, već i generacijama vernih slušalaca. Jer, "jezik se za slušaoce lepi i prenosi se dalje", smatrala je. "Neobrazovanom pojedincu koga čuje mali broj ljudi može se oprostiti loš govor, spikeru i novinaru – ne!". Otud i potreba da podučavanje nastavi i nakon 1985. godine kada je zvanično penzionisana.

Takva doslednost, uz neumioljive zahteve perfekcije govora od mlađih kolega, bez izuzetka se prepoznavala i s druge strane radijskog mikrofona. "Vaš glas stvara u mojoj duši red i mir." – bile su reči koje je Dragoj jednom prilikom napisao anonimni slušalac. Njen nesebični trud, pak, prepoznao je i kolektiv Radio Beograda, zasluženo joj namenivši svoje najviše priznanje, nagradu "Zlatni mikrofon". Nisu izostale ni brojne druge, među kojima se 2004. godine našla i "Vukova nagrada", dodeljena za unapređenje srpske kulture, prosvete i nauke.

Ipak, ostaće upamćeno i nesvakidašnje priznanje koje je Dragoj uputio izvesni Vukoman sa Golije:

"Nju najvolijem da slušam. Nije da mi nešto uvrće i zavrće, da ne razumijem, nego kao šjekirom odsječeno. Sve mi je čisto i jasno što ona kaže."

Čika-Vukoman možda jeste bio nepismen, ali je bez sumnje umeo da prepozna i ceni kada neko čisto i jasno govori. Ovakvo priznanje, spontano izrečeno tokom jednog od radijskih gostovanja, ostalo je – kako je i sama Draga Jonaš priznala – među jednim od najvećih.

Draga Jonaš preminula je 28. avgusta 2007. godine u Beogradu. O značaju profesionalizma koji je tako predano negovala možda najbolje svedoče trendovi koji su u medijskoj kulturi naknadno uzeli maha. Vremenom, sve manje je bilo razumevanja za sve što je Draga Jonaš smatrala nezamenljivim principima radijskog i TV voditeljstva – u prvom redu, jezička kultura i perfektna dikcija. Medijski govor postajao je sve nerazgovetniji od trenutka kada su do slušaoca počele dopirati poštapalice i strani izrazi upitnog kotneksta. Uz sve siromašniji rečnik i dosledne jezičke nepravilnosti – čije ponavljanje ukazuje na to da one i nisu uvek slučajne – kvalitet današnje medijske scene, bez sumnje, daleko je od onoga čemu je Draga Jonaš tako dosledno težila i u čemu je, naposletku, bila i ostala neprevaziđena.