General Petar Živković, od Majskog prevrata koji se desio 1903. pa sve do svoje smrti 1947. godine, vedrio je i oblačio političkom scenom. U burnim događajima za vreme i oko svetskih ratova, bio je osoba kojoj su često pripisivana razna nepočinstva. Bio je vešt politički igrač i odigrao je svaku kartu baš onako kako mu je odgovaralo.

Vojna škola – put ka uspehu 

General Petar Živković rođen je 1. januara 1879. godine u Negotinu. Siromašna porodica oca trgovca i majke domaćice, starijeg sina poslala je u vojnu školu, pa je i sa mlađim, Petrom, imala iste planove.

Za decu kojoj je nemaština disala za vrat, školovanje za profesionalnog vojnika oduvek je bio jedini izlaz. Omogućavao bi im redovne obroke, toplu postelju i mogućnost napredovanja u službi. Svakako, biti oficir, u srpskom narodu bila je naročita čast.

Tako je i Petar pošao stopama svog starijeg brata. Odmah po završetku gimnazije u Zaječaru, 1897. godine, otišao je u Beograd.

Na Vojnoj akademiji prvo završava niži tečaj. Školovanje potom nastavlja na Višoj školi Vojne akademije, nakon čega, od 1907. do 1909. boravi u francuskoj radi usavršavanja. Da li je budući general tamo učio i nešto više od baratanja oružjem – ostaje samo da nagađamo. 

Otvori nam ova vrata

Kralj Aleksandar Obrenović oženio se kraljicom Dragom, udovicom inženjera Svetozara Mašina. Međutim, srpski narod nije bio u stanju da prihvati ovu ljubav. Naime, Draga je bila deset godina starija od Aleksandra, bila je udovica i nije mogla da ima decu – što je za kraljevsku porodicu značilo završetak loze. Zbog ove zabranjene ljubavi, Rusi su se udaljili od Srba. Uzaludni su bili svi kraljevi pokušaji da im se približi.

I dok je kralj Aleksandar pokušavao da se privoli nekom većem i jačem carstvu, situacija u Srbiji se pogoršavala. Nezadovoljstvo je raslo sve dok se nije javila Crna ruka – zaverenička grupa oficira pod vođstvom Dragutina Dimitrijevića Apisa. Posle nekog vremena pao je dogovor da se kralj Aleksandar i kraljica Draga sklone i da se na presto dovede Petar Karađorđevića koji je u to vreme živeo u Ženevi.

Ovoj ideji, a i realizaciji, priključio se i sam Petar Živković. Pridružio se udruženju Crna ruka koje je okupljalo mahom mlade oficire nezadovoljne stanjem u Srbiji i kraljevim ponašanjem.

Tačno u dva sata ujutro, 29. maja 1903. godine, gardijski poručnik Petar Živković svojim kolegama zaverenicima iz Crne ruke, otvorio je dvorska vrata. Oni su ušli i počela je oštra borba koja se završila čim su odmetnuti učinili ono šta su naumili – kralj Aleksandar Obrenović i njegova supruga Draga Obrenović bili su mrtvi, a bajonetima izbodena tela bila su im bačena sa balkona dvora u kojem su tako lepo živeli. Tako je Petar Živković imao direktnu ulogu u zatiranju loze Obrenović.

Bela ruka

Nezadovoljan radom, idejama ili, možda što nije dospeo na bolji položaj nakon majskog prevrata, general Petar Živković se udaljio od crnorukaša i osnovao svoju organizaciju – Belu ruku.

Ova tajna organizacija oficira osnovana je 1912. godine. Belorukci su bili u bliskoj vezi sa prestolonaslednikom, a kasnije i kraljem Aleksandrom Karađorđevićem. Uticali su na njega kako bi se rešili suparničkog udruženja Crna ruka i sebi obezbedili da budu u krugu kraljevih najbližih ljudi.

General Petar Živković je uspeo u ovoj nameri. U Solunskom procesu nestaje Crna ruka i Živković, 1921. godine postaje komandant Kraljeve garde, a 1923. divizijski general. Tu počinje period njegove velike moći.

Kako se Živković rešio Apisa

Crnorukaši su, u jeku Velikog rata, pokušali da ubiju prestolonaslednika Aleksandra želeći da preuzmu komandu nad vojnim i državnim organima i potpišu mir sa Austrougarskom. Atentat su pokušali 11. novembra 1916. pucajući u Aleksandrov automobil. To je bio uvod u Solunski proces. Ključnu ulogu u ovom procesu nakon kojeg je Apis streljan, a drugi crnorukaši odvedeni na dugogodišnje robije, imao je niko drugi do general Petar Živković.

Neki istoričari navode da je Živković sam imao ulogu u organizaciji atentata koji je bio povod za apsolutni slom organizacije Crna ruka. Navodno, Živković je uspeo i da nagovori Apisa da javno prizna da je organizovao Sarajevski atentat. Neki istoričari smatraju da je trebao da bude žrtveno jagnje u pomirenju sa Austrougarskom.

Apis je sa svojim najbližim saradnicima Malobabićem i Vujovićem pogubljen 13. juna 1917. godine.

Petar Živković, a i prestolonaslednik Aleksandar, na ovaj način ostali su bez većine neprijatelja.

U nastavku saznajte kojim se sredstvima koristio general Živković na svom putu do vlasti...