Kratka jednosmerna ulica koja spaja Kosovsku i Makedonsku sa tablom. Ovo je jedini "spomenik" kojim je u Beogradu počastvovan Konda Bimbaša, veliki junak koji je odigrao presudnu ulogu u slavnom oslobađanju grada od Turaka 1806. godine.

Konda Bimbaša poginuo je već naredne 1807. godine tokom borbi kod Tronoše, blizu Loznice. Bilo mu je samo 24 leta. Ipak, to je bilo dovoljno vremena da ime Konde Bimbaša bude ovenčano junaštvom i slavom i upisano u istoriju za navek.

Cincar na lestvicama uspeha

Konda je rođen 1783. godine u Grčkoj, preciznije u oblasti po imenu Epir i gradu Janjina. Po nacionalnosti bio je Cincar – pravoslavni hrišćanin. O njegovom detinstvu nije mnogo stvari poznato, ali je zabeleženo da se u 21 godini priključio turskim vojnicima u smederevskom sandžaku pod komandom Alije Gušanca i postao krdžalija (običan vojnik najamnik).

Od tog trenutka, stvari su se veoma brzo razvijale za Kondu Bibaša. Naime, Gušanac je služio dahijama, janjičarima koji su se, nakon ubistva Hadži-Mustafe Šinik-oglua u Beogradu, odmetnuli od Sultana u Carigradu i terali svoju politiku još od 1801. godine.

Te 1804, kada je Konda započeo vojničku karijeru, dogodila se i čuvena "Seča knezova" – surova likvidacija srpskih glavešina od strane dahija, što je ubrzalo početak Prvog srpskog ustanka.

Ovakve okolnosti dovele su do pomeranja vojnih jedinica pa marta 1804. godine, Konda i jedinice pod Gušančevom komandom, odlaze prvo u okolinu Ćuprije, a ubrzo i za Beograd. Sam Konda je u kratkom vremenu napredovao do čina kapetana (buljukbaša), a zatim i bimbaša (major) kada pod svojom komandom drži oko 1.000 krdžalija. Tako je zaradio i svoj nadimak po kome je ostao upamćen, dok mu se pravog imena zapravo niko sa sigurnošću ne seća.

Neki tvrde da se zvao Jovča Mihajlović, drugi pak da mu je ime bilo Toma, ali ima osnova za sumnju da su, zapravo, ovi ljudi bili mešani sa Kondom Bimbašom.

Slika: Katarina Ivanović - Oslobođenje Beograda 1806. godine

Prelazak u srpske redove

Nagledao se Konda Bimbaša svakojakih zuluma koje su Turci činili njegovoj pravoslavnoj braći. Ne želeći da u tome učestvuje, Konda odlučuje da pređe na srpsku stranu. Sve se to dešavalo oko tri meseca pre nego što će Karađorđe sa svojom vojskom osloboditi Beograd.

Prema pričama, toga dana Konda je izašao iz grada i, potpuno sam, uputio se ka Tašmajdanu gde je Karađorđe postavio ustanički kamp.

Došao je do stražara i direktno tražio da vidi Karađorđa kako bi mu preneo važnu poruku. Onako obučen u tursku uniformu imao je sreće da ga nisu odmah sasekli. Odvedoše ga pred Karađorđa i oni obaviše ozbiljan razgovor.

Konda je znao da će ustanici, pre ili kasnije, krenuti na Beograd gde ih je čekala znatno brojnija i bolje opremljena turska vojska. Ne želeći da životi budu uzalud izgubljeni u jurišu na zidine, Bimbaša je osmislio lukav plan koji je zahtevao samo nekoliko ljudi kako bi bio stavljen u pokret.

Karađorđe mu poverova. Taktika je bila spremna i oslobođenje Beograda moglo je da počne.

Konda Bimbaša prvi ulazi u grad

Dan napada bio je taktički odabran u vreme Bajrama kada je pažnja turskih vojnika bila slabija. Konda Bimbaš je, prema planu, sa Uzun Mirkom i još petoricom ustanika: Petrom Sremcem, Nikolom Stambolijom, Karlovalijom, Dragićem i Mladenom, pod okriljem noći, krenuo na Sava kapiju.

Obučeni u turske vešte, uspeli su da neprimećeni preskoče bedeme i krenu ka stražarima koji su čuvali kapiju. Tu ih sretoše turci u patroli, ali Konda i drugovi se predstaviše kao krdžalije i uspeše da ih zavaraju.

Grupa se potom razdeli. Uzun Mirko i Konda napadoše stražare na kapiji, a ostali otvoriše kapiju puštajući u grad ustanike koji su spremno čekali.

Foto: Wikipedia / Ванилица - Spomen ploča u manastiru Tronoša

U borbama koje su usledile Konda je zadobio čak pet rana, ali nije želeo da beži sa megdana. Po završetku borbi, Karađorđe ga je smestio u konak dahije Agnlije gde se oporavljao uz najbolju negu.

Nakon oporavka, Konda Bimbaša se odmah vratio se na bojno polje, a poslednja koju je vojevao bila je Loznička 1807. godine, kada je poginuo. Pored ulice koja nosi njegovo ime, Konda Bimbaša se kao lik pojavio i u operi "Prvi ustanak" kompozitora Svetomira Nastasijevića, 1954. godine.

Konda je sahranjen u porti manastira Tronoša, a nad njegovim grobom stoji natpis: "Ovde počiva junak u mnogim bojevima Prvog srpskog ustanka, posebno zaslužan za oslobođenje Beograda 1806. godine i za veliku pobedu ustaničke vojske u boju na Loznicu, u kom je i poginuo".