O poslednjim godinama Ninkovićevog života malo je toga ostalo poznato. U Srbiju se vratio 1839. godine, nakon što je Miloša Obrenovića na vlasti nasledio stariji sin Milan. Nićifor je, sada već ostareo i narušenog zdravlja, izvesno vreme boravio u Beogradu, a nagađa se da je umro ’50-tih godina 19. veka u Požarevcu.

Poput oskudnih crtica iz života, problematični su za tumačenje bili i memoari koje je ostavio za sobom. Pre svega, poneki od događaja o kojima je pisao nisu se dali lako proveriti. Nićiforov rukopis je ostao i bez uređenih poglavlja, koja su „diktirale“ česte piščeve seobe. Otuda bi tek u ponekim delovima uredno napomenuo u kom delu sveta je beležio svoja priključenija.

Još teže su se razaznavali dijalozi, ali i pisma i dokumenati koje je Ninković takođe nehajno ispisivao. Sem toga, imao je običaj da poneke reči i više puta pribeleži (ili da ih, pak, „proguta“), te bi se čitalac našao pred nedorečenom mišlju. Kako je već bio narušenog zdravlja kada je počeo beležiti memoare, nagađa se da je to razlog zbog koga ih nije uspeo privesti kraju.

Svedok tihe pobune protiv društvenog ustrojstva

Rastumačivši njegova „Žizniopisanija“, izdavači su zaključili da nije nimalo zanemarljivo ni piščevo mesto u književnosti 19. veka. Iako su memoari do prvih čitalaca stigli tek u drugoj polovini prošlog veka, nekadašnji knežev berberin je na neki način postao pionir svog vremena. Pišući o nevoljama koje je iskusio u ondašnjoj Kneževini, među prvima je ostavio svedočanstva o teškoj i nemiloj sudbini običnog čoveka.

Po tome se moglo saznati i da u tadašnjem društvenom ustrojstvu nije uvek bilo poželjno slobodno misliti i otvoreno govoriti. Nićifor je to, pak, iskusio kao pisar u državnoj službi, a još više kao lični lekar i berberin Gospodara Obrenovića. A ono o čemu nije uvek mogao „glasno“ da progovori, mogao je makar da zapiše.

Tako je na jednom mestu ostavio i reči izvesnog ćir Ante, po svemu sudeći, poznanika i pronicljivog „gazde od kafane“:

„Evo, braćo moja, ispuni se proročestvo i reči gospodina Dositeja Obradovića, koji nam je u basnoslovijama svojim i naravoučenija ostavio govoreći: ,Ako Serbiji ne uzbudu pružiti mudrosti i nauke, to će oni sami sebe biti Turci i mučitelji’. I da ćemo vikati: ,Mi smo govorili da su nas Turci mučili i tiranili, a danas braća naša nas gore muče i tirane’. I sve mi dočekasmo. I nama sve ono na glavu dođe.“

Pustolov, kritičar i prvi majstor berberin u Beogradu

Iako je izdavačima zadao popriličnih glavobolja, Ninković se naposletku svrstao u pomalo neobičnu sortu književnika. Bio je savremenik Vuka Karadžića, ali nije suviše mario da ga sledi u „doteranom“ načinu pripovedanja.

Nekadašnji knežev berberin je pisao pomalo izvitoperenim jezikom – takoreći, slengom kakav bi se mogao čuti sredinom 19. veka. Takvog su ga portretisali i tumači „Žizniopisanija“. Uprkos mukama koje mu je zadala služba u kneževom Konaku, Ninkovića je odavao pustolovni duh. Bez pardona je pritom ređao i prozivke na račun sredine koja ga je „žuljala“. Upravo je to postao i Ninkovićev adut: svedočio je svakidašnjim zbivanjima i vremenu koje prema običnom čoveku nije uvek bilo blagonaklono. Beograd ga je, pak, upamtio kao prvog majstora berberskog zanata, ustupivši mu i jednu ulicu na Petlovom brdu.