Tiho i sablasno proleće osvanulo je 1942. godine u Beogradu. Prestonica je odbrojavala prvu godinu pod nemačkom okupacijom. Kraj joj se još nije ni nazirao, a na beogradskim ulicama je ostavljala pustoš i dim. I kada nisu bile puste, ulice su svedočile hapšenjima, pretresima i ispraćajima u zloglasne logore smrti.

Okupator je zavio grad u bedu i strah, ali se nisu svi Beograđani mirili sa tim. Pokret otpora se nije dao zastrašiti ni obeshrabriti, iako su „drugovi“ i „drugarice“, partizani i skojevci svoju „neposlušnost“ plaćali životom. Naplata, doduše, nije zaobišla ni drugu stranu. Gestapovci su padali pred pažljivo skovanim zaverama, a otkrivanje njihovih vinovnika umelo je da se pokaže nemogućim zadatkom.

Od svih neuhvatljivih, najneuhvatljivija je bila devojka od nepunih 30 leta. Srčana i nepokolebljiva, uvek bi iznova nalazila načina da im izmakne, boreći se do poslednjeg daha kako bi Beograd napokon neprijatelju video leđa.

Devojčica pomalo drugačija od ostalih

Jelena Ćetković, tamnokosa skojevka temperamentnog duha, svoju „karijeru“ je započela još kao devojčica na rodnom Cetinju. U porodicu je avgusta 1916. pristigla poslednja po redu, kao jedino žensko čeljade pored dva starija brata. Bila je to neizmerna sreća za njenu mati Gordanu. U svojoj radosti je bila pomalo usamljena, jer sa ocem male Jelene nije mogla da je podeli.

Blagota Ćetković doživeo je tek prvi rođendan svoje kćeri. Iz Velikog rata je doneo rane koje nisu zacelile, te Jelena svog oca nije stigla ni da upozna ni da upamti.

Ali, dobro je upamtila ljubav kojom ju je obasuli ne samo ukućani, već i susedi. Ni u jednom trenutku joj nije manjkalo ljubavi i pažnje – bila je ipak pomalo drugačija od ostale dece.

Primetila je to i majka Gorda; njena Jelena je već kao školarac otkrivala svoju živahnu i radoznalu prirodu. Nije se dala ukalupiti u kliše krhkog devojčurka, osvajajući time simpatije celog susedstva, a kasnije i učitelja u školi. Osim mašte i znatiželje, nije joj manjkalo harizme i ljupkosti, a još manje pronicljivosti i inteligencije.

O tome je svedočila i đačka knjižica u kojoj su se nizale sve same petice. Samo jedan predmet joj nije bio po volji. Iz hrpe petica bi uvek „iskakala“ dvojka iz veronauke.

Pametne stvari i opasne mladalačke razonode

Tamnooka Jelena za lošu ocenu nije mnogo marila. Još manje joj je polazilo za rukom da shvati čemu bi joj uopšte služila veronauka, jer Jelenu su ipak zanimale pametnije stvari. I mati je na to tobože naivno slegala ramenima. Iako bistra i promućurna, teško je od majke mogla da sakrije „hobi“ koji je nasledila od braće. Nikola i Đorđije već su se uveliko dohvatili „zabranjenih“, komunističkih pisanija.

Ćetkovići su se u međuvremenu preselili u Podgoricu. Da bi pomogla siromašnu porodicu, Jelena se upisala na krojački zanat u tamošnjoj Ženskoj zanatskoj školi. Osim odela koje bi ponekad donosila kući, majka bi ju je uhvatila kako potajno za mašinom šije tkaninu crvene boje. Noć uoči Praznika rada 1933. godine, tkanina se zavijorila na brdu nad gradom, zbog čega Jelena ni u jednom trenutku nije skrivala ponos.

I taj ponos je, ipak, imao cenu. „Nestašluci“ mladih Ćetkovića u tadašnjoj Kraljevini nisu bili nimalo bezazleni. Koketiranje sa ideologijom komunizma imalo je veoma neprijatne posledice, a na koži ih je osetila cela porodica.

Otkako se priklonio tada ilegalnoj KPJ, Jeleninog brata Nikolu nisu zaobilazili bliski susreti sa policijom. Jelena je njegovim stopama pošla već sa nepunih 17 godina. Postala je članica SKOJ-a, a u domu Ćetkovića bi se sastajala i sa partijskim drugovima. Međutim, crveni barjak zaboden nadomak Podgorice odveo je Jelenu pravo u šake policije.

Priznanje od nje nije izvukao ni bezobziran policijski tretman. Ponekad bi i cela porodica ostajala nekoliko dana iza rešetaka, ali majka je najviše strahovala za svoju jedva punoletnu kćer. Jelena je, pak, i pred zakonom ostajala nesalomiva. Dve godine kasnije postala je članica KPJ, a Ćetkovići su policiji već tada zadavali glavobolje – sve dok ih progon nije odveo u Beograd.

U nemilosti beogradske policije

Ako su se nadali da će u Beogradu biti spašeni budnog policijskog oka, Ćetkovići su se narednih godina uverili u suprotno. U prestonicu su stigli u pratnji kratkog upozorenja koje je glasilo – „Izuzetno opasni po javni red i poredak“.

Jelena o tome ništa nije znala. Verujući da je beogradskoj policiji nepoznata, nije gubila vreme da se još strastvenije posveti političkoj aktivnosti. Stala je uz beogradski komitet KPJ gde joj je poveren rad sa ženama. Kao mlada krojačka radnica, ohrabrivala ih je u borbi za jednakost i ženska prava.

Od devojke odrasle u sredini diktiranoj patrijarhatom, Jelena se našla među najangažovanijim ženama u tadašnjem Ženskom pokretu. Aktivizam ju je do izmaka 1939. godine odveo i na decembarske demonstracije, ali je vrlo dobro znala da je sve što je radila, radila mimo tadašnjih zakona. Ilegalci su godinama unazad bili pod budnim okom organa reda, a Jelena je uspevala da ostane „ispod radara“ zahvaljujući sopstvenoj obazrivosti.

Imala je i dobrih razloga – već se uverila u to da službenici policije nisu nimalo nežni. Grub i surov tretman doživela je sa svega 20 godina, kada je s proleća 1937. grupa jugoslovenskih komunista pokušala da preko Jadrana otplovi do Španije. Tamošnji građanski rat je protiv fašizma mobilisao antifašiste iz celog sveta, a Jeleni je po odobrenju KPJ valjalo da iz Kotora pođe put Barselone.

Ovoj ilegalnoj akciji na put je stala policija, ali Jelena se dosetila kako da umakne – prerušila se u seljanku, krijući se po crnogorskim selima. Kada su uspeli da je privedu, jedini način da izbegne suđenje bilo je da ni po koju cenu ne prizna vezu sa komunistima. Puštena je na slobodu, ali tek nakon što je policija pokušala da je „smekša“ batinama i maltretiranjem.

Na čelu pokreta protiv okupatora

U osvit Drugog svetskog rata, Jelena se već našla među najistaknutijim predvodnicima komunističke omladine. Prestonica se pobunila i protiv potpisivanja Trojnog pakta, a demonstracijama se priključila i slobodoljubiva Crnogorka. Kada se rat prelio u Kraljevinu, Jelena se među prvima našla u redovima partizana u Užicu, ali se vraća u okupirani Beograd već nakon nekoliko nedelja.

Ilegalci su i ovde bili dobro pripremljeni. U planu je bio oružani kontraudar na okupatora, a Jelenin zadatak bio je da organizuje ljude u borbi. Nije izostalo ni angažovanje žena koje su za partizanske odrede prikupljale odeću i obuću. Beograđanke su pristizale i na kurseve prve pomoći, da bi se kao bolničarke uputile na front.

Jelena u svojoj antifašističkoj borbi nije zaostajala ni za braćom. U to vreme su već plaćali danak zabranjenim poduhvatima: stariji Nikola je proterivan i držan iza rešetaka, a Đorđije je pao u zarobljeništvo za vreme Aprilskog rata. Uskoro je i Jelena po službenoj dužnosti napustila Beograd, gde će se vratiti početkom iduće, 1942. godine.

Nastaviće se...