Na prvi pogled, ova kratka ulica nadomak Beogradskog dramskog pozorišta ne razlikuje se previše od drugih. Široka tek da prođe automobil i pola pešaka, okićena kućama građenim u svim mogućim arhitektonskim stilovima koji su zadesili Beograd u zadnjih stotinak godina, potpuno utonula u mir predgrađa, još jedna je u nizu vračarskih ulica, osim jedne stvari. Na prvoj kući nalazi se tabla sa imenom koje zvuči sasvim magično – Vilovska.

Avaj, ovde se ne radi o magičnim bićima iz narednog predanja, već o jednom običnom, a ipak neobičnom čoveku. Zvao se Jovan Stefanović, sa nadimkom Vilovski, a u knjigu znamenitih lica na beogradskim ulicama upisan je kao prvi srpski hidrolog. Ali, on je bio još mnogo toga…

Oficir i inženjer

Jovan Stefanović rođen je kao izdanak srpskih doseljenika koji su poslovnu sreću i sigurnost od turskog zuluma potražili u krajevima preko Save i Dunava. Rođen je, dakle, 1821. godine u Crepaji, kao sin graničarskog narednika Damjana i domaćice Marije. Još kao dete ostaje siroče, prvo mu umire majka, a potom i otac. U tim vremenima pametni i siromašni mladi ljudi imali su samo dve opcije – da postanu sveštenici ili vojnici. Jovan je krenuo potonjim putem, svršivši srpsku i nemačku školu, piše pretpostavljenom svog pokojnog oca sa molbom da ga prime u vojnu školu.

Kadet austrougarske vojne škole postaje sa 18. godina, kada je raspoređen u inženjeriju i upućen u Temišvar da razmerava i premerava grad. Zahvaljujući ovoj poziciji, sa svojom regimentom putuje po carevini, sve do Praga gde i upoznaje svog velikog prijatelja i pobratima, srpskog pisca i diplomatu Ljubomira Nenadovića. Iz ovog poznanstva izrodiće se i njegov angažman u srpskom pokretu u Austrougarskoj, koji se zalagao za bolji položaj Srba u dvojnoj monarhiji.

Svoj neobični nadimak, Vilovski, dobiće za vreme Mađarske bune 1848. godine, kada se veoma istakao u bitkama, posebno u onoj vođenoj nadomak sela Vilova, nadomak Titela. Da, baš tako, iza njegovog nadimka nalazi se viteška titula koju je 1853. godine dobio zahvaljujući svojim vojnim uspesima, a koja je dozvoljavala da svom imenu doda i nastavak „ot Vilova“. Ipak, bilo je to samo jedno od brojnih priznanja koje je Stefanović, sada već oficir pri generalštabu u Beču, dobio tokom svoje karijere.

Tih godina ulazi i u mirnu bračnu luku sa Milicom Tamburić iz Pančeva, sa kojom dobija sina Todora. Kao i otac, i Todor se upisao u zbirku poznatih Srba, kao pisac, političar i jedan od hroničara starog Beograd.

Prvi srpski hidrolog

Uspešnu vojničku karijeru, Vilovski privodi kraju sredinom svoje pete decenije. Godine 1864. penzionisan je zbog srčanih problema, što mu pruža mogućnost da se potpuno posveti svojoj dugogodišnjoj pasiji – hidrologiji.

Bavio se, pre svega, izučavanjem kretanjem vodostaja Dunava i njegove pritoke Tise, koja je često pravila probleme usled bujica i poplava. Svoja saznanja, pretočena u sistem zaštite od poplava, pokušao je da preko Svetozara Miletića da progura kao zakon u Ugarskom saboru. Povod su bile velike poplave koje su 1871. godine zahvatile produčje današnje Vojvodine. Takođe, na osnovu svojih merenja, predskazao je izlivanje Tise i poplavu Segedina 1879. godine. Bavio se i čuvenim vetrom košavom, o kojoj piše u radu objavljenom u časopisu „Otadžbina“ 1881. godine

Svoje delo pretočio je upreko 60 stručnih radova, a za svoje zaslugde dobio je i medalju na Međunarodnoj geografskoj izložbi u Veneciji.

Bio je značajna ličnost u srpskoj zajednici gde god je živeo, a sem Temišvara, Praga i Beča, živeo je i u Zemunu, Pančevu i Bregencu. Iz sebe je ostavio bogatu memoarsku građu, koja je pretočena u dve "Iz života jednog c.k. oficira..." i "Uspomene". Bavio se izdavaštvom i publicistikom.

Umro je i sahranjen 1902. godine u Beču.