U dubokoj senci drvoreda Makedonske ulice, nalazi se skoro sasvim obična kuća. Onima malo pažljivijima za oko će zapasti tabla na kojoj piše da je ovo sedište Jezuitskog reda, neobična odrednica na verskoj i kulturnoj mapi Beograda. Da stvar bude zanimljivija, sama zgrada bila je nekada porodična kuća jednog od najprosvećenijih Srba svog vremena, prvog školovanog lekara i čoveka koji je pre više od veka i po pokušavao da bude trendseter jednog sasvim novog načina ishrane - Jovana Stejića.

Prvi školovani srpski lekar

Ratovi i seobe razvejali su tokom vekova srpske porodice duž granica austrijskog i ugarskog carstva. U ta vremena, jedan od najvećih srpskih centara bio je grad Arad, danas u Rumuniji, u kom je 1803. godine, samo godinu pre velikog ustanka, rođen Jovan Stejić. Završivši osnovnu školu, kao talentovani dečak našao se na listi stipendista čuvenog Save Tekelije. Stipendiju koristi za školovanje u Segedinu, dok studije medicine završava u Pešti. Vrhunac njegovog školovanja, pak, nastupiće u Beču gde 1929. godine doktorira. 

Prodoran i napredan mladi lekar brzo je zapao za oko Jevremu Obrenoviću. Ponudivši Stejiću sredstva za dovršetak studija, uslovio ga je samo jednim - da se posle završetka studija dođe u Šabac na mesto njegovog ličnog lekara. “Mali Pariz” bio je zahvaljujući Jevremu jedan od najrazvijienijh srpskih gradova, sa perspektivom da prvenstvo u svemu preuzme Kragujevcu i Beogradu. O kakvom se prosperitetu radilo, govori činjenica da je mladi Stejić bio jedan od 5 lekara u čitavoj Srbiji. Pored čuvenog Kuniberta (Italijan koji je preko Carigrada došao do Srbije) u Beogradu, tu su bili još Đorđe Novaković (zapravo posrbljeni Jevrejin iz Galicije) u Jagodini, jedan Rus u Požarevcu koji se pravdao da je izgubio diplomu i jedan turski lekar u Čačku. Ovi lekari stu, kao što može da se primeti, bili gotovo strateški raspoređeni u mestima u kojima je knez Miloš često boravio. I svi su bili stranci.

A knez je, mada beskompromisni despot, cenio jevropske vrednosti, napredak i novine. U mladom Stejiću video je moguće rešenje za svog bolešljivog prvenca Milana i drugu decu. Tako već 1830. godine Stejić iz Jevremove prelazi u Miloševu službu, prvo u Kragujevac, a potom u Beogradu.

Prvi srpski nutricionista

Mesto ličnog lekara omogučilo je Stejiću ugodan život i izvesne privilegije. Mada je prestonica i dalje više ličila na tursku kasabu nego da evropski grad, predstavljala je i plodno tlo za ideje koje je Jovan već godinama gajio. Posebnu pažnju tih godina privlačila makrobiotika, nauka o ishrani koja vuče korene još iz antičkih vremena, ali se ciklično pojavljuje kao potpuna novina koja privlači sve one koji žele na brzinu da se reše viška kilograma ili, prosto, da promene život. Upravo je Stejić bio začetnik srpske makrobiotike, oslikane u delu "Makroviotika ili nauka o produženju života čovečenskog”, koje je izdao 1826. godine. 

Pored brige za kneževsku porodicu, deo njegovog posla bio je i briga o javnom zdravlju, a posebno se istakao u suzbijanju epidemije kolore koja po njegovom dolasku pogodila Beograd. Zajedno sa Karlom Pecekom bio je osnivač građanskog saniteta i 1831. godine pisac prvog srpskog medicinskog spisa - “Poučenije za lečenje bolesti kolere”.

Ovo će biti samo početak njegovog naučnog rada koji će izroditi čitav niz stručnih radova i postaviti osnove srpske medicinske terminologije. Doduše, to će mu samo doneti probleme. 

Neće meni Vuk da komanduje

Problemi po Stejića nastaju 1832. godine kada dolazi u sukob sa Vukom Karadžićem. Povod je bila knjiga “Sabor istine i puke”, skup slobodoumnih razmišljanja koja se na Karadžićevom nišanu našla jer Stejić baš i nije prihvatao sva pravila Vukove reforme. Odbijao je da koristi crkveno-slovenske reči, što je (drugog) prosvetitelja navelo da knezu uputi pismo sa upozorenjem: “Taj spis je opasniji za Vas od proklamacije Čarapića i učitelja Mije.”

Uvređen ovakvim “opanjkavanjem iza leđa”, Stejić 1832. godine prelazi u Zemun gde boravi gotovo čitavu narednu deceniju. Povremeno je pomagao u lečenju kneževe porodice, ali je svima odgovarao da je “sa Srbijom završio”. 

Ovaj period posvetiće izgradnji uspešne privatne prakse, razdradi naučne misli i građenju porodice. Ženi se Katarinom Siartom, ćerkom bogatog zemunskog trgovca Petra. Ipak, njegovo obećanje da se u Srbiju neće vraćati nije dugo potrajalo. 

Povratak na velika vrata

Gotovo 8 godina posle samoprogona iz Beograda, a na poziv Mihaila Obrenovića, dr Stejić se po drugi put zadesio u prestonici. Pred njim je bio veliki posao, od formiranja saniteta do mesta u Državnom sovijetu. Na mestu prvog upravnika srpske sanitetske službe ostaće do kraja života. O njegovoj važnosti kao jednog od retkih učenih ljudi u Srbiji govori i to da je preživeo i smenu dinastija. 

U to vreme gradi i čuvenu kuću, koja se i danas nalazi u Makedonskoj 23. Bio je to pravi centar slobodarske misli, ali i luksuzno porodično gnezdo za Jovana, Katarinu i njihovo šestoro dece. Tih godina bio je i jedan od najaktivnijih članova Društva srpske slovesnosti, preteče SANU. 

Avaj, bez obzire na sve svoje napore i uprkog želji da dokaže da je makrobiotika rešenje za sve bolesti i stanja, 1850. godine Stejić poboljeva tuberkuloze. Te godine izlazi i njegovo poslednje, kapitalno delo “Antropologija ili nauka o čoveku”, koje se danas smatra jednim od temelja srpske medicine. 

Izmučen teškom bolešću, umire u Beogradu tri godine kasnije. Sahranjen je na Starom groblju na Tašmajdanu. Za njim je ostao i jedan opis arhimandrita Gavrila Popovića: “Stejića više nema, a nećemo ga skoro ni imati”, kuća u Makedonskoj, veliki trag u medicini i jedna ulica u Ostružnici.