U spletu imena zaslužnih srpskih intelektualaca čija su imena ispisana na plavim tablama Profesorske kolonije, izdvaja se jedno koje svojim zvukom ukazuje na daleko poreklo čoveka čije ime ulica nosi. Da stvar bude zanimljiva, ovo je jedna od retkih ulica koja nosi samo prezime, a ne ime čoveka po kome je dobila ime. Kratko i jasno – Račkog.

Današnjim generacijama ovo prezime gotovo ništa ne znači, a iza njega se krije jeda seljački sin koji je je brilijantnim umom i velikim zalaganjem dospeo do najviših visina. Smatraju ga jednim od najvećih, ako ne i najvećim hrvatskim intelektualcem, koji je zbog svog poštovanja prema Srbima i jugoslovenstvu zamalo završio pred strašnim dželatom.

Sin Gorskog kotara

U pitoresnom selu Fužine, u zaleđu Rijeke, te 1828. godine rođen je Franjo Rački. Poreklom iz seljačke porodice, nije imao preteranih izgleda za uspon na društvenoj lestvici. Ipak, ovo ga nije sprečavalo da sa velikom željom upija znanje koje mu je bilo dostupno. Školujući se u Rijeci, Senju i Varaždinu, dolazi u kontakt sa panslovenskim idejama, ko će čitavog života ostati njegova zvezda vodilja. Nadahnute tekstove piše još kao gimnazlijalac za „Katolički list“ i „Neven“. U narednim godinama marljivo uči slovenske jezike, te sa samo 20 godina izdaje gramatiku češkog jezika, svoje prvo značajnije delo.

Mada je njegova namera bila da studira filozofiju u Budimpešti, burna 1848. godina remeti njegove planove. Umesto toga, pristupa semeništu (katoličkoj bogosloviji) u Senju. Četiri godine kasnije senjski biskup Mirko Ožegović zaređuje ga za sveštenika.

Naredne decenije, Franjo Rački provešće između Beča i Senja, u koji se stalno vraćao. Kao zagriženi slovenofil, vreme provedeno u carskom gradu provodi skupljajući istorijske izvore o slovenskim narodima i povezujući se sa intelektualcima iz drugih slovenskih zemalja. Po svršetku studija u Beču, vraća se još jednom u Senj gde radi kao profesor, a kasnije i upravnik bogoslovije.

Zahvaljujći svojim mecenama Štrosmajeru i Ožegoviću, dobija mesto predstavnika hrvatskog katoličkog krela u Rimu. Pored svojih svešteničkih obaveza, vreme provodi pretražujući vatikanske arhive u potrazi za zapisima o istoriji Hrvata, ali bogumila. Iz tog perioda značajno je njegovo delo „Bogomili i patareni“, koje će postati osnova za tumačenje bogumilske crkve tokom čitavog 19. i dobrog dela 20. veka.

Klerik i narodni političar

Mada je pozicija u Beču pružala sve mogućnosti za ugodan život jednog intelektualca, Rački ne miruje. Na nagovor Josipa Štrosmajera, vraća se u Hrvatsku, gde pokreće list „Književnik“. Njegova politička karijera narodnog tribuna počinje 1861. godine, kada je kao jedan od dvojice seljačkih sinova izabran za poslanika u hrvatskom saboru. Zalagao se za veća prava i autonomiju Hrvata i drugih slovenskih naroda u okviru Austrougarskog carstva. Iste godine u listu „Prozor“ izlazi njegov tekst „Jugoslovenstvo“, koji potpisuje ćiriličnim „Ф.Р.”

Bile su to godine kada je ilirski pokret prerastao u jugoslavenski. I mada danas neki smatraju da je Štrosmajer ispod svojih ideja krio uskonacionalne namere, Rački je, prema svedočenjima koja su ostala za njim, iskreno verovao u bratstvo i jedinstvo „Srbo-Hrvata i Slovena“. To je primetno i u izjavi koju je dao povodom osnivanja Jugoslovenske akademije nauka i umetnosti u Zagrebu 1866. godine, u kojoj kaže: Ovo toli žuđeno jedinstvo svih Jugoslovjenah, a ponajprije Srbo-Hrvatah i Slovenah, pospiešiti bi imala Jugoslovjenska Akademija, kojoj prvi i najveći Jugoslovjen naumi metnuti temelj“ Ovo će mu biti vodilja i narednih 20 godina, koliko je ostao na mestu predsednika JAZU.

Progon zbog ideja

Poslednjih decenija života, Rački će se sve češće nalaziti na meti kritičara. Na putovanje po istočnim slovenskim zemljama kreće 1886. godine, kada se prvo Savom spušta do Beograda. Tu ga dočekuje intelektualni krem srpske prestonice, predvođen Đurom Daničićem i Stojanom Novaković. Iz Srbije, Rački se upućuje u Rusiju, koju je mnogo voleo. Iako je bio katolički klerik, sa uživanjem i divljenjem je pričao o pravoslavnim monasima. Šta više, ponuđeno mu je da bude prvak svih katolika u Rusiji, ali je ovo mesto morao da odbije zbog obaveza.

Pored Rusije, izuzetno je poštovao Srbiju i srpsku istoriju i kulturu. Zbog svog stava da je država cara Dušana bila prvi korak ka jedinstvenoj slovenskoj zemlji, danas je često kritikovan. Na udaru se našao i zbog prisustva pomenu srpskim junacima u zagrebačkom pravoslavnom hramu povodom 500 godišnjice Kosovske bitke. Ovaj skup je bio zabranje od strane austrijskih vlasti, ali Rački se nije obazirao ni po cenu policijskog progona i suđenja koje je usledilo. Zbog svojih stavova o jugoslovenstvu, bio je na udaru i srpskih i hrvatskih nacionalista, što je kulminiralo tokom Kvaternikove bune kada se našao na spisku sa drugim „Slavenosrbima“, za vešanje u Zagrebu. Cilj ove bune bilo je stvaranje nezavisne hrvatske države, a završila se posle četiri dana smrću vođe bune, Eugena Kvaternika.

Za svoje zasluge u širenju kulturnih veza, postavljen je za dopisnog člana Srpskog učenog društva, preteče SANU.

Umro je 1894. godine u Zagrebu.