Sa one, strmije, strane Vojvode Stepe, smeštena između ulica Jovana i Bogdana Popovića, nalazi se ulica neobičnog imena - Nestora Žučnog. Jeste da su Beograđani odvajkada bili šaljivdžije i da su sugrađanima davali razna imena, ali i za tadašnje prilike “Žučni” je bio neobičan nadimak.

A da stvar bude još zanimljiva, ovo ime  zapravo je pesudonim jednog idealiste, koji je u njemu sažeo svu gorčinu svog života. 

Šta siromah ima da uči

Rodio se u sirotinjskoj čatrlji, kroz koju je duvao oštar bački severac davne 1886. godine u mestu Laliću. Na rođenju su mu dali ime Proka, a porodično prezime Jovkić nosio je više kao prokletstvo nego kao ponos. Rano je ostao bez majke, pa je ubogo promrzlo siroče primio je pod svoje skute deda Jovan. Iako su češće gladovali nego bili siti, brižni starac trudio se da mu unuk dobije kakvo-takvo obrazovanje. Prvi bukvar, prvu knjigu kupio mu je od kulukom teško zarađenih novaca i upisao ga u školu. Umesto znanja, u školi je dobio prezir i prekor, jer se uprkos njegovom brzom umu i iskrama u očima, smatralo da siromasi nisu stvoreni učenje.

Toplu učionicu zamenio je sa samo devet godina radionicom majstora krojača, koji je ubrzo utvrdio da je Proka preveliki zalogaj za njega. Kako je kasnije pričao, majstor ga je bez pardona izbaci, a reputacija buntovnog i nesalomivog pratila ga je od jednog do drugog majstora. Posle nekoliko nedelja ili meseci, završavao je na ulici, bez dinara i toplog doma. U tom očaju, razmišljao je i da sebi prekrati muke, ali mu je u poslednjem trenutku ruka zadrhtala i prolazi samo sa lakšim povredama.

U novom svetu

Bliski susret sa smrti donosi mu ipak iskrnu nade. Umesto da hodi nebeskim livadama plovi svetskim morima u Novi svet. U jesen 1904. godine dospeva na ostrvo Elis, tačku koja je predstavljala rajske kapije vrlog novog kontinenta. Dok su čekali da im imigracione vlasti daju dozvolu za ulaz, stotine hiljada nevoljnika moglo je da u vazduhu oseti treperenje Njujorka. 

Mada je zov velegrada bio jak, odlučuje se da sreću potraži u unutrašnjosti kontinenta. Prvo u Pitsburgu, a potom u Čikagu radi najteže poslove - od čeličane do kasapnice. I dok preko dana na leđima nosi stotine kilograma robe, noću upija svaku knjigu koja mu je dopala ruku. Druži se sa našim iseljenicima, posebno Hercegovcima i Crnogorcima od kojih možda po prvi put čuje epske pesme koje veličaju čojstvo, junaštvo i borbu protiv nepravde. Sa samo dvadeset godina objavljuje prvo pesmu "Lovćen", a zatim i čitavu zbirku pesama koju potpisuje sa Srbin Slobodanović. Postaje poznat i u širim krugovima kao boraza sa prava radnika i napredne ideje. 

Ali, od zle kobi je teško pobeći. Teški uslovi rada, njegovo zalaganje za radnička prava i napredne socijalističke ideje, ponovo ga stavljaju u poziciju da lako gubi posao. Tih godina često menja mesta života, ali i životni poziv. Jedno vreme je čak bio i iskušenik u srpskom manastiru pri crkvi u Čikagu, ali je zbog marksističkih ideja, razočaran, brzo napustio i ovo konačište. 

Mada ga život lomi na svakom koraku, Proka ne posustaje. I dalje su njegove misli pune neispunjenih želja i snova. Mašta da jednog dana otvori svoju štampariju u kojoj će bez cenzure moći da štampa svoje i knjige istomišljenika, te uči za slovoslagača. Sledi još jedno razočarenje, te pritisnut bedom odlazi u Oklend gde napokon dobija šansu da se bavim onim što je oduvek maštao - pisanjem. 

Mada je izgledalo da je boginja Sudbina napokon stala na njegovu stranu, Proka izadaje svoju drugu zbirku "Knjigu pesama" pod pseudonimom Nestor Žučni. 

Srbija kakvu nije sanjao

Sudbina je htela da Prokina knjiga dospe u ruke Jovana Skerlića, kritičara koji važio za najveći autoritet srpske književnosti na prelazu vekova. I mada je (nepravedno) sahranio mnogo tada cenjene umetnike i time ih izbrisao iz istorije, Skerlića su Prokini buntovni patriotski stihovi doveli do oduševljenja. Stvar ide toliko daleko da nagovara srpske vlasti da Proki od državnom trošku obezbede povratak u Srbiju. 

Vest o prilici da se vrati u obožavanu domovinu, Proka prima sa velikim nestrpljenjem, posebno što mu je bila obezbeđena apanaža lično od sredstava kralja Petra I. Ono što će, pak, zateći u Srbiji više bi odgovaralo njegovom psudonimu - Žučni. Srbija, izmučena i rastrazana nemirima i ratovima, bila je zaostalo društvo u kome je carovala socijalna nepravda i korupcija. Mitski raj bio je srušen i uvaljan u glib. 

Tih godina radi kao dopisnik srpskih novina koje su izlazile u Americi i piše pesme nesmanjenim intenzitetom. Piše i dok bombe padaju na Beograd 1914, i kada se sa hiljadama izbeglica i vojnika povlači u Niš. Iz tog vremena je jedna od njegovih retkih fotografija, na kojoj sedi za stolom u uniformi srpskog oficira. Planira da napiše ep "Tragedija", ali ga tifus koji je harao baca u krevet. 

Poslednjim drhtajima piše stihove:

"Zbogom zauvek istino najveća
Zašto me muči misao zloslutna?
Ko davni dani prođe moja sreća
Zbogom zauvek željo apsolutna"

Umro je 27. aprila 1915. godine u Vojnoj bolnici u Nišu, gde je i sahranjen. 

Lik i delo Proke Jovkovića doživljavaju renesansu između dva svetska rata kada među mladeži napokon bujaju ideje koje su socijalistički prvaci sejali decenijama ranije. Novi rat, stradanje i nepravda o kojima je pisao u svojim poslednjim danima, izbrisaće Prokino delo. Danas, osim par zapisa, sećanje na njega čuva još samo jedna voždovačka ulica.