Živeo je i stvarao u vreme Žila Verna i Herberta Džordža Velsa, ali je njegovo delo dugo bilo zaboravljeno i poznato samo malo broju entuzijasta. Sa Dragutinom Ilićem, piscem prve srpske naučnofantastične drame, smatra se jednim od začetnika ovog žanra u srpskoj i svetskoj književnosti.

Ali Lazar Komarčić nije bio samo to. Bio je uvaženi novinar, cenjeni kulturni delatnik i maštoviti pripovedač koji je u svojim člancima, pričama i romanima slikao do tada neviđene svetove.

Kako je terzijski kalfa postao pisac

Lazar Komarčić rođen je 9. januar 1833. godine u okolini Priboja. Iako su ga kasnije opisivali kao vedrog i skromnog čoveka, od detinjstva su ga pratile razne nevolje. Još kao detence sa majkom prelazi u Srbiju, gde mu je otac pobegao pred Turcima. Ipak, sigurnost nije dugo trajala. Nekoliko godina kasnije, ostaje siroče, a kako bi kako tako zaradio za koru hleba, počinje da radi kao sluga prvo u Valjevu, te u Beogradu. Kada je bio tek dečarac, izlaz iz ovog teškog života pronalazi kao terzijski kalfa. Terzijski posao pomoćiće mu da napokon počne da ostvaruje svoje snove. Jer, talentovani i maštoviti Lazar sanjao je da krojačke makaze i igle zameni hartijom i perom.

Tako u svojim dvadesetim godinama završava gimnaziju i 1864. godine polaže učiteljski ispit. Jedno vreme radio je kao seoski učitelj u selu Lipe pored Smederava, ali su ga porodične prilike i mala učiteljska plata naterale da se bavi i drugim poslovima. Tako je jedno vreme držao mehanu u Obrenovcu i Crnoj Bari pored Kragujevca. Jedno vreme bio je i vlasnik novina "Budućnost", koje su izlazile u Kragujevcu, ali se sve završilo posle par brojeva.

Kao mehandžija susreće se sa živopisnim likovima koji kao da su bili insipracija za njegov prvi roman, nazvan bez previše okolišanja "Bezdušnici" u kome kritikuje korupciju, težnju bogataša za bezočnim bogaćenjem, ignorisanje nepravde koje stvara nove žrtve. Tokom života bio je pobornik one liberalnije, socijaldemokratske političke struje, a ovo delo bilo je pisano pod uticajem ideja Svetozara Markovića. 

Upravo će mu ovaj roman, koji objavljuje na pragu pete decenije života, otvoriti dveri novinarstva i srpske književnosti.

Foto: Wikimedia Commons 

Nikad nije kasno da se ostvare snovi

Godina 1880. bila je veoma važna. Njegov roman "Bezdušnici" počinje u delovima da izlazi u časopisu "Otadžbina", te zahvaljući njemu dobija posao korektora u Državnoj štampariji. Dve godine kasnije, 1882, postaje i urednik "Videla", glasila Napredne stranke. Tako sa skoro četrdeset godina postaje profesionalni novinar, urednik i jedan od kormilara broda koji počinje da tone. Jer, nekad neprikosnovena Napredna stranka posle rascepa sa radikalima počinje da tone. Kroz buru srpske politike, nesalomivi Komarčić gura "Videlo" napred.

Mnogi su kasnije pričali da su to bili najslavniji dani naprednjaka upravo zbog borbenog pokliča koji je dolazio iz stranačkog glasila. A kako i ne bi, u to vreme saradnici su mu bili sve sami velikani: Milutin Garašanin, Milan Kujundžić, Čedomilj Mijatović, Stojan Novaković, Milan Piroćanac.

Iako je to bilo vreme žučnih političkih previranja, Komarčić je bio poznat po svom odmerenom, jednostavnom tonu. Znao je za koga piše, za običnog srpskog domaćina, seljaka, kome je potanko i strpljivo, gotovo bratski objašnjavao dešavanja u zemlji. Protivio se ličnom napadu i nije bio sklon polemikama, zbog čega je bio cenjen na svim stranama.

Na mestu urednika "Videla" ostao je do samog kraja i gašenja novina, 1897. godine. Tada se još jednom, u ozbiljnim godinama, našao u borbi za koricu hleba.

Nastaviće se...