Ljudi su se tiskali ispred velikog putničkog broda koji se spremao da isplovi iz luke na obale Velike Britanije. Roditelji, rodbina i prijatelji došli su da isprate mladu plemkinju, damu Luiz Margaret Lejlu Vemis Pedžet. Lejla, kako su je svi zvali, trebalo je da se, sa suprugom Ralfom, otisne put Srbije. Naime, te 1910. godine, ser Ralf Pedžet dobio je nameštenje kao britanski poslanik u našoj zemlji.

Mlada plemkinja u tom trenutku nije mogla ni da nasluti u kojoj meri će joj Srbija promeniti život. U toj maloj balkanskoj zemlji ljupka ledi ostaviće neizbrisiv trag.

Rat koji je u Lejli Pedžet probudio ljubav

Već tokom Prvog, a potom i Drugog balkanskog rata, mlada ledi Pedžet, uviđa sve strahote koje oružani sukob nosi sa sobom.

Duboko potresena srpskim stradanjem ona postaje jedna od prvih dobrovoljnih bolničarki u Srbiji. U vojnim bolnicama u Beogradu, iako plemkinja, Lejla obavlja i najteže poslove. Neretko se mogla videti kako riba podove ili nosi krvave uniforme i zavoje. Požrtvovano je negovala pacijente provodeći dane i noći uz njihova uzglavlja.

Sa završetkom Drugog balkanskog rata, 1913. godine, završava se i mandat ser Pedžeta i par se vraća u London. Međutim, njen boravak u Velikoj Britaniji neće potrajati.

U domovini je porvela tek toliko vremena  koliko je potrebno da se odmori i prikupi snagu za predstojeće događaje na političkoj karti sveta. Naročito, za kandže rata koji će se nadviti nad njenom voljenom Srbijom.

 Foto: "Sa našim srpskim saveznicima" / Ledi Pedžet - Tifusna kolonija u Skoplju

Bolnica u Skoplju

Po izbijanju Prvog svetskog rata 1914. godine, i nakon teških bitaka koje je srpska vojska vojevala na Ceru i Kolubari, ledi Lejla Pedžet nije više mogla da čeka. Znala je da su Srbija i ovaj narod koji je toliko zavolela, na velikim mukama i njeno srce je bilo uz nas.

Tako se u novembru 1914. godine ledi Pedžet ponovo pozdravila sa prijateljima i porodicom. Svi su se žustro protivili njenoj odluci. Ovaj put bez supruga, otisnula da nanovo pomogne Srbima. Priključila se britanskoj sanitetskoj misiji i, preko Soluna, došla u Skoplje.

Međutim, tifus je uveliko harao frontom. U vašima i buvama koji su redovni stanovnici svakog rata, tifus je doputovao i u bolnicu u Makedoniji gde se vrlo brzo odomaćio. Ova teška i vrlo zarazna bolest vodila je u smrt većinu onih koji su imali tu nesreću da se sa njom sretnu.

Srpska vojska bila je desetkovana, ali ledi Lejla Pedžet nije se plašila ovog strašnog neprijatelja. Nesmanjenim žarom negovala je bolesne, bdila uz njihova uzglavlja, brisala groznicom oznojena čela i borila se za zdravlje svakog obolelog.

U martu 1915. godine hrabra ledi dobija visoku temperaturu. Nije bilo ni trunke sumnje – bila je zaražena tifusom. Iz bitke sa opakom bolešću retko ko je izlazio živ. Ali, mis Pedžet se borila kao lav. I pobedila. Ozdravila je i u maju otišla na oporavak u Švajcarsku.

Foto: "Sa našim srpskim saveznicima" / Ledi Pedžet - Ispraćaj Ledi Pedžet iz Skoplja

Povlačenje preko Albanije 

Međutim, u Švajcarskoj se nije dugo zadržala. Čim je skupila snagu vratila se u Skoplje. Preuzela je upravljanje bolnicom u kojoj su se lečili svi ranjenici kojima je bila neophodna medicinska pomoć. Većinu su činili Srbi, ali bilo je i ranjenih bugarskih i austrougarskih vojnika.

Ledi Pedžet je, zajedno sa celokupnim menicinskim osobljem, predano lečila i negovala svakog, bez obzira na nacionalnost ili veru. Pred njom i pred medicinom, svi su bili jednaki.

Tokom povlačenja srpske vojske preko Albanije, hrabra plemkinja je ostala u bolnici uz svoje ranjenike koji nisu mogli da se evakuišu. Skoplje je bilo pod bugarskom okupacijom, ali su oni gajili veliko poštovanje prema ledi Pedžet, tako da je neometano mogla da se stara o svojim štićenicima.

Nije se obazirala na savete supruga i porodice iz Britanije. Molili su je da napusti bolnicu i da se što pre evakuiše. Zanemarila je lični interes i ostala sve dok i poslednji ranjenici, u februaru 1916. godine, nisu napustili vojnu bolnicu u Skoplju. Tek tada se i ona povukla i, preko Sofije, Bukurešta i Rusije vratila u rodnu Englesku. 

Pismo zahvalnosti njenim Srbima 

Pre odlaska, napisala je vrlo dirljivo pismo koje je list "Politika" objavio na prvoj stranici. U njemu se hrabra Lejla zahvalila "celokupnom srpskom narodu svima i svakome, malima i velikima podjednako, na prijateljstvu, ljubavi, pažnji i nežnosti s kojima su se ophodili prema meni za sve vreme moje bolesti. Oduvek sam za Srbiju i srpski narod imala tople simpatije i između mene i njega je postojala neka naročita veza koja je činila da i kad sam od njih daleko, s ljubavlju mislim na njih, veza koja je činila da sam u Srbiju dolazila uvek s onom istom radošću s kojom i u svoju otadžbinu. Još jednom iskreno i od srca hvala svima i do skorog viđenja".

Nakod povratka u rodnu Englesku, ledi Pedžet se povukla na svoje imanje, nedaleko od Londona. U Srbiju je došla još jednom, na sahranu kralja Aleksandra Karađorđevića.

Živela je povečenim životom, posvećena uzgajanju cveća u tišini svog vrta.

Srbima je dala sve 

Drugi svetski rat ju je zatekao na imanju. Svoj dom otvorila je za ranjenike, organizujući veliku bonicu. Kao i uvek, svakoga je negovala sa istim žarom i posvećenošću. Ratna dešavanja u tadašnjoj Jugoslaviji nije komentarisala. Po okončanju rata, na njena vrata zakucale su brojne izbeglice iz SFRJ. Svakoga je rado ugostila. Jedno vreme, u njenom domu živeo je i Miloš Crnjanski sa suprugom. Šuškalo se da je uz njenu pomoć postao državljanin Velike Britanije.

Njena ljubav prema srpskom narodu bila je tolika da je, prema zapisima istoričara Koste St. Pavlovića, na Srbe potrošila svu svoju gotovinu. Prodala je kuću u kojoj je odrasla i otuđila velelepni park koji je jako volela, a u kojem je negovala svoje cveće i hranila ptičice. Prethodno je svojim Srbima priredila oproštajno veče. Poslednji put ih je primila i ugostila.

Nekoliko dana pred smrt ledi Pedžet izrazila je svoju zabrinutost.

"Neka me svi zaborave! To mi je svejedno. Ali, teško će mi pasti ako me moji Srbi zaborave."

I Srbi su joj posvetili ulicu na Dedinju. A da li su zaboravili lejdi Pedžet i njenu požrtvovanost i posvećenost?