U trouglu ulica koje okružuju Palilulsku pijacu, nalaze se jedan državnik, jedan advokat i jedan oficir koji je zbog svoje hrabrosti poneo titulu „drugog Miloša Obilić“. Njegovo ime je major Mihailo Ilić, a iza njega se krije neobična osoba koja je bila spoj prefinjenog uma i nepokorivog patriotizma.

Šta drugo može siromah nego u vojnike

Mihailo Ilić rođen je sredinom novembra 1845. godine u Jagodini, u porodici čizmara Nikole i njegove supruge Jelice. Da je u pitanju dečarac britkog uma, znalo se već od detinjstva. Doduše, uz nemirni um išao je i nemirni duh koji ga je često uvaljivao u nevolje kod nastavnika. Školovao se prvo u rodnom mestu, a potom i u Beogradu gde se porodica seli kako bi Mihailu i njegovom pet godina mlađem bratu Vladimiru pružili što bolje obrazovanje.

Posle završene Prve beogradske gimnazije, elitne škole i ondašnjeg vremena, budući lošeg imovinskog stanja upisuje jednu od dve škole dostupne talentovanoj ali siromašnoj deci – Artiljerijsku vojnu školu. Za Bogosloviju je, kanda, bio previše nemirnog duha. Generacija u kojoj je upisao školu 1861. godine bila jedna od onih koje su velikim slovima upisane u istoriju našeg naroda. Ilićevi školski drugovi bejahu Radomir Putnik (proslavljeni vojvoda), Mihailo Magdalenić (general i jedan od kontrazaverenika posle Majskog prevrata), Koka Milovanović  (konstruktor jedne od najboljih pušaka u svetu s kraja XIX veka) i drugi. Istim stopama će par godina kasnije poći i njegov mlađi brat.

Na drugoj godini školovanja zadesila ga je velika tragedija. U puškaranju i bombardovanju koje usledilo posle sukoba kod Čukur česme, gine mu otac Nikola. Postavši tako glava kuće, Mihailo se našao pod posebnim pritiskom da ostane u vojnoj službi i obezbedi porodici koliko-toliko sigurnu egzistenciju. Već 1865. godine završava Akademiiju kao 11 od 17 u klasi, po uspehu tri mesta iza Putnika. 

Naučnik i vojnik

Kao mladi potporučnik, Ilić je u prvo vreme službovao u Beogradu. Tu se 1872. godine ženi dvadesetogodišnjom Savkom,ćerkom Stevana Nedeljkovića – Piroćanca i sestrom Milana Piroćanca, advokata, političara i osnivača Napredne stranke. U braku dobijaju ćerku Jelenu, svoje prvo i jedino dete. Sledi niz premeštaja, prvo u užički kraj, rudnički kraj i ponovo u Begrad gde 1874. godine dobija čin generalštabnog kapetana druge klase. Nemirnog duha, sa svojih nameštenja nosi niz uspomena. Govorilo se da je znao svako mesto u užičkom i rudničkom kraju, a zbog svoje neposrednosti ostavio je dubok trag u ondašnjem narodu..

Savremenici ga pamte kao visokog, koščatog, izdržljivog mladića, koji je bio spretan u svemu čega se dotakao. Sa lakoćom je baratao vatrenim oružjem i sabljom, mogao je dugo pešačiti, a jahao je kao „pravi riter“. Važio je za dobrog druga, iako je povremeno bio čak i prek. Lepo je pevao i igrao,  neposredan i bio omiljen među oficirima i vojnicima. Jedan od ruskih dobrovoljaca koji su tih godina boravili u Srbiji možda ga i najbolje opisuje rečima:

„Ilić bejaše još snažan i mlad usto u njemu je bila spojena ljubaznost Francuza sa nekom oštrinom u njegovoj pojavi koja izdavaše u svakom pokretu pravog vojnika.

Paralelno sa redovnim zadacima, Mihailo predaje topografiju i fortifikaciju na vojnoj školi. Pored toga, izdaje nekoliko stručnih knjižica, kao i niz tekstova i prevoda u vojnom glasilu „Vojin“. Bio je i član Srpskog učenog društva, a sa lakoćom je govorio francuski i nemački, dok se služio ruskim jezikom. Zbog toga ga često šalju u poverljive, tajne misije gde iz prve ruke upoznaje sa delovanjem drugih evropskih vojski i usavršava svoje veštine.

Ovu blistavu karijeru, nažalost, ubrzo prekida rat…

Major Mihailo Ilić (2. deo): Javorski junak