Major Mihailo Ilić, čije ime nosi uličica nadomak Palilulske pijace, bio je zaista svestrana ličnost. Za desetak godina svoje vojne službe uspešno se peo na oficirskoj lestvici, a svaki slobodni trenutak posvećivao je istraživanju istorije i kulture krajeva u kojima je službovao, tako i domaće i strane vojniče tehnike i taktike.

Zbog svoje pronicljivosti, brzo je postao jedan od najpoverljivijih saradnika tadašnjeg ministra vojnog pukovnika Milivoja Blaznavca koji ga je često slao preko granice u Tursku u raznim poverljivim misijama. Njih je Ilić, bez obzira na veliku opasnost, uspešno izvršavao i stekao izuzetno poverenje nadređenih. Ove misije bile su povezane sa sve izvesnijim ratom između Srbije i Turske. 

Čekajući slobodu

Bombardovanje Beograda 1862. godine ostavilo je dubok trag u svesti srpskog naroda. Čarka na česmi koja se pretvorila u vatreni obračun i bombardovanje civilnog stanovništva iz utvrđenja, bili su velika mrlja na već poljuljanim srpsko-turskim odnosima. Istorijska pobeda kneza Mihaila 1867. godine kojom je uslovljeno povlačenje svih Turaka iz Srbije, ukazali su na slabost centralne otomanske vlasti i nagoveštavale da je vreme za boj za konačnu slobodu. Grupe mladih Srba i nešto Bugara, organizovale su se i čekale poziv za rat. Među njima je bio i otresiti Mihailo Ilić, koji je u Užičkom kraju već stekao reputaciju nezaustavljivog vojnika.

Klupko počinje da se odmotava aprila 1876. godine kada je u Beogradu formiran Ratni savet. Odlukama saveta vojska je formirana u četiri vojske: Timočku, Drinsku, Moravsku i Ibarsku, dok je za vrhovnog komandanta postavljen kralj Milan. U svom prvom ratnom pohodu, tada još kapetan Ilić, bio je raspoređen u Ibarsku vojsku pod komandom Franje Zaha.

Javorski rat

Od samog početka poduhvat je naišao na niz problema, od loše organizacije, preko nedovoljne opremljenosti pa do problema u komunikaciji sa ruskim oficirima koji su došli kao ispomoć, a koji niti su znali srpski, niti su naši dobro govorili ruski. Mada su od početka uveravane da će dobiti neophodnu pomoć, dve bratske države, Srbija i Crna Gora, na kraju su prepuštene same sebi dok su se Rusija i Austrougarska bacile u pregovore sa Turskom.

Do kraha dolazi u Kalipoljskoj bici, koja se odigrala na Ivandan 1876. godine. U krvavom boju koji je trajao 18 sati na Kalipolju nedaleko od Javora. Stradalo je preko 7000 srpskih vojnika, a mnogostruko više ih je ranjeno. Među teško povređenima je bio i komandant Zah, koji je hitno prebačen u Beograd gde mu je amputirana noga zbog težine povreda.

Među najistaknutijim vojnicima bio je upravo Mihailo Ilić, koji u trenutku poraza i opšteg haosa samoinicijativno preuzima komandu nad trupama i kreće u kontraofanzivu. Oni koji su ga se sećali iz tih dana pričali su da je upravom svojom ličnom hrabrošću, plamenim govorima i odlučnošću postigao nezamislivo. Sa svojim jedinicama nastupa munjevito i za samo tri dana potiskuje turske snage od Raške sve do Kosovske Mitrovice. Ubrzo shvata da se nalazi u nezavidnom položaju, duboko iza neprijateljskih redova, bez podrške. Naime, bilo je planirano da se potpukovnik Ilija Čolak-Antić spusti od Raške do Novog Pazara nije uspeo da prodre. Ovo će biti samo prvi u nizu pogrešnih poteza novog komandanta Ibarske armije.

Otadžbina iznad svega

Ostavši okružen neprijateljem Ilić pokušava da se povuče sa što manje gubitaka. Turci, pak, nastupaju sa velikom odlučnošću. Cilj je bio pokoriti Javor, pa dolinom Moravice i Morave prodreti do Čačka. Potpukovnik Čolak-Antić, uveren da je poraz izvestan, naređuje povlačenje. Ovaj potez izaziva veliku paniku i nezadovoljstvo u srpskim redovima.

Kako bi koliko toliko sprečili potpuni krah, ponovo samoinicijativno, grupa oficira među kojima su bili Mihailo Ilić, potpukovnik Petar Borisavljević i kapetan Jevrem Vukosavljević okupljaju trupe i drže položaj. Uspeva im. Posle žestokog okršaja, tursko nadiranje je zaustavljeno, čime je praktično zapečaćena sudbina rata.

Zbog svoje hrabrosti, Ilić dobija pravo na kratko odsustvo i čin generalštabnog majora. Svestan da ga po povratku na front čeka neizvesna sudbina, piše, ispostaviće se, poslednje pismo svojoj Jelici:

"Ljubo moja!

Čini mi se da dugo nećemo videti i opet ne mogu da dođem da ti u toplom zagrljaju kažem Zbogom ostaj! Ja još ovog časa moram odlaziti. Ne pitaj kuda. Zna se da sada vojnici na bojište putuju.

Pozdravi i čuvaj moju staru majku i pazi na dete, na divnu zalogu ljubavi naše!

Zbogom, tvoj Mihailo"

"Gle, i ja krvarim..."

U prve ratne redove major Ilić se vraća početkom septembra 1876. kao komandant Užičke brigade II klase. Njegov zadatak je bio da Vukosavljeviću, sada komandantu ariljskog bataljona pomogne u držanju položaja na Čemernici. Mada je srpska vojska izvojevala pobedu, pretrpela je teške gubitke, uključujući i kapetana.

Ovaj uspeh koristi Ilić koji spaja vodove i odlučuje se na gotovo neostvariv pohod – zauzimanje Javora. Odlučuje se da vojsku podeli u dve kolone koje će napasti neprijateljske položaje sa bokova, od kojih on lično komanduje grupom koja kreće na Jankov vis. Dogovoreno je bilo da im podršku pruži i kolona koja napada u sam centar, ali ona kasni.

Uvidevši da je u nezavidnoj situaciji, odlučuje se za konačni napad.

Očevici su pričali da je u poslednjim trenucima obilazio trupe, hrabrio ih, bodrio, terao na proboj. Odlučuje se na pokret, prelazi preko linije odbrane i komanduje: "Za mnom!"

U tom trenutku ratni poklič prekida jaka turska vatra, a jedno puščano zrno pogađa Ilića. Kažu da se još uvek nesvestan bliske smrti uhvatio za grudi i videvši šaku izgovorio: "Gle, i ja kvarim."

Spasa mu nije bilo, zrno je prošlo kroz samo srce. 

Poginuo je 5. septembra 1876. na mestu koje danas nosi naziv Ilićev krš. Godinama kasnije zahvalni stanovnici ovog kraja podigli su mu prigodni beleg. U narodu je ostala i pesma koja se rado pevala uz gusle, sve do Drugog svetskog rata: "Oj Iliću drugi Obiliću, da je taki još majora bilo, mi bi tada došli na Kosovo"

Njegovo telo počivalao je prvo u Užicu, potom je preneseno na Tašmajadan. Danas počiva na Novom groblju, a nad grobom se nalazi obelisk sa natpisom: "Đeneralštabnom majoru Mihailu Iliću - Javorskom junaku – Zahvalna otadžbina".