Saradnja sa britanskim medijskim gigantom značila je za Televiziju Beograd još jedan prozor u svet. Njen direktor, Milan Vukos, nije dugo čekao kako bi, po ugledu na BBC, doveo moderne tehnologije u Beograd.

Tokom tih godina – a Vukos je na direktorskom mestu bio do 1985. – beogradska televizija je postala konkurencija i evropskim medijskim kućama. Kao popriličan poduhvat se najpre pokazalo preuređenje zgrade u Takovskoj ulici: ovde se uselila nova, savremena oprema, dok je novoizgrađeni studio u Košutnjaku okupio glumce i producente pod jednim krovom – da se ne bi „jurili po kafanama“, kako je to tumačio Milan Vukos.

Glavni grad savremeniji od Londona

Njegova snalažljivost se pokazala i u ovom slučaju, jer je tako nešto zahtevalo više od ideje i dobre volje. Zemljište je obezbeđeno u dogovoru sa „Avala filmom“ i Filmskim gradom, a Milan Vukos nije štedeo da od tadašnjeg studija 8 načini najsavremeniji i najveći studio u Evropi.

Ovakav podvig nije promakao ni generalnom direktoru BBC-a. Došavši na otvaranje kompleksa u Košutnjaku, ispratio je ovaj događaj opaskom da tako nečega nema ni u Londonu. Uz takav tehnički bum, Milan Vukos se pobrinuo i za to da se na oskudnom broju kanala imao gledati kvalitetan i raznovrstan, a pre svega pažljivo i promišljeno pripremljen program. Zabava uz male ekrane se nije propuštala, pratile su se kultne emisije i serijski programi kao što su „Vruć vetar“, „Obraz uz obraz“, „Otpisani“, „Salaš u Malom Ritu“, ali i dečje emisije „Neven“ i „Poletarac“. Čak je i sam direktor, sada kao scenarista, gostovao u epizodi kultne serije „Pozorište u kući“.

To i nije bilo neobično za nekoga ko je celog svog radnog i životnog veka, počev od gimnazijskih dana, spontano pribegavao humoru. Time je osvajao naklonost saradnika i prijatelja, ali se osim ambicija i planova pretočenih u uspehe, doimao veoma skromnim. I mada se beogradska televizija dičila najmodernijom tehnologijom, imalo se još štošta naučiti od britanskih kolega.

Put na večno konačište kao najvrednija TV lekcija

Od takve jedne lekcije naposletku je nastao i jedan od najvećih televizijskih događaja koji je Jugoslavija do tada upamtila. Beše to krajem ’70-ih godina, a do tada je već svakome bilo jasno da doživotni predsednik Federacije neće živeti večno. O tome se, svakako, nije govorilo javno.

Ipak, morali su se još za Titovog života pripremiti reportaža i prenos kada taj čas dođe. Otuda je, više u tajnosti, Televiziji Beograd sledovao budžet za posebnu namenu – da se na vreme pribave reportažna kola i sve što je za prenos takvog događaja bilo potrebno. TV ekipa je u tome dobila i pomoć nekolicine važnih ljudi bliskih Josipu Brozu.

Igrom slučaja, u Velikoj Britaniji se 1979. godine dogodio atentat na lorda Mauntbatena, inače rođaka britanske kraljice. Televizija Beograd je, pak, od tamošnjih kolega iz prve ruke saznavala kako događaj poput sahrane preneti na male ekrane.

Nepunih godinu dana kasnije, ispraćaj Josipa Broza beše najgledanija epizoda u istoriji jugoslovenskih tv prenosa – i u isto vreme najhvaljenija. Osim što je postavio rekord koji ni do danas nije nadmašen, prenos je te godine preuzelo više od 40 država.


Kraj u sredu...