Smeštena nešto iznad Omladinskog stadiona, Bata Lakina ulica ni po čemu se ne razlikuje od okolnih. Strma, pomalo krivudava ulica u kojoj se nalazi čuveni spoj porodičnih kuća i novogradnje. Zapravo, najinteresantnije je njeno ime koje kao da rađa pitanje – ko je bio taj Bata Laka? Lokalno spadalo, veleposednik, zaboravljeni borac protiv Turaka, nekada istaknuti a sada zaboravljeni narodni prvak?

Istina je da je onaj istorijski Bata Laka bio jedna od najuticajnijih osoba svoga doba i istoričar amater koji je za sobom ostavio jedan od najvažnijih opisa Prvog srpskog ustanka.

Misterija od početka

Iza nadimka Bata Laka ili Batalaka nalazio se čovek po imenu Lazar Arsenijević. Samo njegovo poreklo donekle je obavijeno misterijom. Stariji izvori navodili su da je rođen 1793. godine u Bukoviku, dok noviji istraživači pomeraju mesto rođenja u Zemun i 1795. godinu. Dodatnu zabunu donosi i to da je Laka, zapravo bio poreklom iz Bukovika, koji je njegov otac Arsenije napustio posle propasti Kočine krajine. Kao ugledni trgovac svinjama, utočište od Turaka je sa braćom našao u Sremu. Nedugo po Lazarevom rođenju, Arsenije umire ostavljajući malog Lazara i nešto starijeg Todora sa majkom Đurđijom.

Izbijanje ustanka odvelo je Todora u boj, a zatim u državnu službu, što je omogućilo prelazak ostatka porodice u Srbiju.  Ono oko čega se obe struje slažu je da je bio jedan od prvih učenika u Jugovićevoj školi, koja je počela sa radom septembra 1809. godine. Ovo je bilo donekle iznuđeno školovanje, pošto Lazar nije bio nešto preterano zainteresovan za zanat, ali mu je učenje lepo išlo. Njegov školski uspeh ostao je zabeležen u stihovima Sime Milutinovića Sarajlije: „Oj Lazare Arsenijeviću, Stupnjevita slova i mišljenja!“

Bilo kako bilo, njegov boravak u Velikoj školi pružio mu je i kontakte sa najviđenijim ljudima tog vremena, čiji su sinovi bili njegovi školski drugovi. Iz prve ruke saznaje o previranjima koje su pratila zadnje godine ustaničke Srbije, a svoja opažanja zapisaće kasnije u svojevrsnim memoarima „Istorija srpskog ustanka“.

Bio je i jedan od onih koji je u poslednjim momentima prešao Savu i otišao u izgnanstvo u Zemun posle sloma Karađorđa i Beograda. Željan znanja i talentovan za nauku, ide čak toliko da traži od ruskog cara pomoć za dalje školovanje. Pošto je bio odbijen, sa drugim brojnim srpskim porodicama odlazi u Besarbiju. Izdržava se radeći kao učitelj i vaspitač dece viđenijih srpskih porodica. Ali ne zadovoljava se samo time, već Karađorđa i gospodar Mladena nagovara da pišu Francuzima kako bi zatražili pomoć za razrešenje srpsko-turskog sukoba.

Povratak u Srbiju

Posle dugih 14 godina izgnanstva, vraća se u Srbiju 1828. godine. U međuvremenu se oženio Stanom, ćerkom Jakova Tomkovića koju je praktično oteo zbog protivljenja njenih roditelja braku. Sa njima stiže i njihova malena ćerka jedinica Jelisaveta i ostarela majka Đurđija.

Mada je bio na strani Karađorđa, knez Miloš široke ruke prihvata Arsenijevića u službu. Zaostala Srbija vapila je za učenim, pismenim ljudima, koji su pride baratali stranim jezicima, a Lazar je to svakako bio. Brzo napreduje kroz državnu službu, od pisara do sudije Beogradskog suca, carinika, i opet predsednika beogradskog okružnog suda. U to vreme dobija i svoj čuveni nadimak „Bata Laka“ ili „Batalaka“, koji mu je nadenuo pisac prvog srpskog ustava Dimitrije Davidović.

Zbog podrške ustavobraniteljima, iz protesta prelazi prvo u Zemun, a posle dinastičke smene vraća se u Beograd. Ponovo stupa u državnu službu, na pozicijama zamenika ministra pravosuđa i samog ministra pravosuđa i prosvete. Jedno vreme bio je i diplomatski predstavnik Srbije u Carigradu, zadatak koji mu je prema sopstvenim rečima teško pao i čino ga nesrećnim.

Zaverenik protiv obe dinastije

Kada je 1857. godine član Državnog savet Stefan Stefanović Tenka organizovao čuvenu zaveru čiji je cilj bio zbacivanje kneza Aleksandra Karađorđevića, došlo je do vrhunca sukoba između vladara i vlade. Ovu zaveru knez koristi kako bi organizovao svojevrsni državni udar i zahteva od šestorice članova Saveta da daju ostavku kako bi izbegli robiju zbog navodnog učešća. Jedan od njih je bio Batalaka koji privremeno silazi sa političke scene.

Sličnu sudbinu doživeće samo dve godine kasnije, kada je bio u grupi bivših državnih službenika i narodnih prvaka koje je knez Miloš optužio za organizovanje zavere protiv njega i njegovog sina Mihaila. Posle kraćeg pritvora, Lazar Arsenijević je pušten pošto se ispostavilo da je nevin, ali je ovim zapečaćena njegova karijera u državnoj službi.

Penzionerske dane provodi pišući svoje kapitalno delo „Istoriju srpskog ustanka“, u kome kao istoričar amater pokušava da dočara godine u kojima je Srbija ustala za slobodu. Jedno vreme sarađuje sa Ilijom Garašaninom na širenju nacionalnih ideja.

Umire januara 1869. godine u Beogradu, a sahranjen je na starom groblju na Tašmajdanu. Kako bi njegovo delo bilo sačuvano od zaborava, ostavlja izvesnu sumu Srpskom učenom društvu (preteči SANU) kako bi se omogućilo dalje objavljivanje njegovih istorijskih spisa. Ovaj zadatak ispunjen je čak tri decenije kasnije.