Mnogo je beogradskih dama koje su u prošlosti svoj život posvetile pomažući drugima. Njihova požrtvovanost i briga išle su daleko van porodičnih domova, jer takvim ženama nije bilo dovoljno da budu samo vredne domaćice i supruge.

Negujući bolesne, siromašne i unesrećene u ratovima – i istovremeno hrabreći druge žene da postanu samostalne i obrazovane – sve su one svojom humanošću zadužile naciju. Među damama čija su imena postala sinonim za hrabrost bila je i beogradska učiteljica Ljubica Luković.

Otac kao najveći uzor devojci željnoj znanja

Ljubica Avramović bila je jedna od devojaka koje su imale sreću da odrastu u porodici koja ih je podsticala da stiču obrazovanje. Rođena je u Pančevu 1858. godine, a njen otac, Jeftimije Avramović, bio je profesor, filolog i počasni član Srpskog učenog društva.

Ljubica i ostalo troje dece – kćerke Olga, Milica i sin Sima – videli su u svom ocu snažan uzor. Uvaženi filolog od malena im je usadio ljubav prema stranim jezicima. I sam je govorio ruski, italijanski, francuski i nemački, a bio je i među prvima koji su na naš jezik prevodili starogrčka dela. Odrastajući u porodici intelektualca, za Ljubicu je – iako je bila žensko dete –  školovanje bilo očekivana stvar. Tako se našla među devojkama koje su pohađale tada najelitniju školu u Srbiji, beogradsku Višu žensku školu.

No, Ljubica je ubrzo uspela da nadmaši svoje vršnjakinje. Najpre po načinu razmišljanja, a zatim po istaknutim prevodima dela francuske književnosti. Nakon završene Više ženske škole, stekla je diplomu učiteljice.

Foto: Wikipedia /  Muzej grada Beograda - Uprava Beogradskog ženskog društva, 1894.

Borba za samostalnost žena daleko od školskih klupa

Kao devojka koja je shvatala važnost obrazovanja žena, Ljubica se i sama našla iza školske katedre. Međutim, želja joj je bila da i ostale žene podstakne da uče i stiču znanje. 1875. godine postaje članica Beogradskog ženskog društva, čija misija je bila da se devojke iz različitih društvenih slojeva pripreme za samostalan život.

Pod pokroviteljstvom kraljice Natalije, tek osnovano udruženje nije pokleklo pred naletom Srpsko-turskih ratova. Pojačavši angažovanje, žene su sarađivale sa Crvenim krstom i Vojnim sanitetom. Pri društvu je odmah osnovana i bolnica u kojoj su devojke učile bolničku negu, a otvaranje humanitarnih udruženja nastavljeno je i posle rata.

U to vreme Ljubica u svom radu dobija još jednu veliku podršku. Oficir i počasni general Stevan Luković 1877. godine joj postaje suprug. Živeli su u skladnom braku i nisu imali dece, ali zbog prirode oficirevog posla često su se selili. Ljubica je, pak, to iskoristila tako što je u svakom novom mestu osnivala ženske škole i udruženja, uz to se angažujući i oko humanitarnih aktivnosti.

I Beogradsko žensko društvo nastavilo je da podržava samostalnost žena – ovoga puta pokretanjem časopisa „Domaćica“. Najvećeg udela u tome imala je Ljubica – tačnije, „Iskra“, kako joj je tada glasio pseudonim. Potpisujući se u svojim tekstovima sa „Étincelle“, ohrabrivala je pripadnice nežnijeg pola da se obrazuju i pažljivo biraju profesiju. Ukazivala im je i na to koliko je važno da se same pitaju prilikom odabira životnih saputnika.

Ipak, Ljubičino angažovanje u to vreme prevazišlo je isključivo podršku ženama. Od jeseni 1903. godine, Ljubica postaje član novoosnovanog Kola srpskih sestara. Dve godine kasnije, na mestu predsednice udruženja nasleđuje Savku Subotić, a kao potpredsednica beogradskog Društva „Knjeginja Ljubica“, pomagala je školama, crkvama i manastirima u Makedoniji i Staroj Srbiji. Ova mesta su u to vreme bila pod turskom vlašću, ali Ljubica je i za tamošnje Srbe vredno prikupljala pomoć.

Foto: Wikipedia / Tajga - Ljubica Lukovic kao bolničarka u Prvom svetskom ratu

Od podrške mladim damama do zbrinjavanja ranjenih

Udruživši se sa damama koje su delile istu misiju – poput Delfe Ivanić i Stanislave Sondermajer – Ljubica od 1906. godine pokreće godišnji kalendar „Vardar“. Objavljujući tradicionalne pesme i priče naroda sa Balkana, njen motiv je bio ujedinjenje svih vera na ovim prostorima: pravoslavne, katoličke, jevrejske i muslimanske. Iste godine postaje i polaznik bolničarskog kursa za dame. Tečaj koji je organizovalo Kolo srpskih sestara imao je za cilj da se svake godine za pružanje pomoći osposobi tridesetak devojaka. Ne odustajući od toga da ostane „večiti student“, Ljubica je preko Kola uspela da podrži rad više od 40 bolnica, te da sa Delfom Ivanović osnuje Četvrtu rezervnu bolnicu na Vračaru.

U to vreme, ovo je bila jedna od najčistijih i najopremljenijih bolnica u Beogradu. Nekoliko godina kasnije, primila je i prve ranjenike iz Prvog Balkanskog rata. Posla u bolnici bilo je sve više, ali Ljubica je, uz ostale žene, neprestano bila uz vojnike i radila bez predaha.

Članice Kola ubrzo su počele da organizuju bolničke kurseve i po ostalim mestima u Srbiji. Devojke su širom zemlje slale lekove i sanitetski materijal, a u to vreme otvorena je i radionica u kojoj su se šila odela za vojnike i Crveni krst. Zahvaljujući Ljubičinoj preduzimljivosti, oktobra 1912. godine otvorene su i menze duž svih važnih železničkih saobraćajnica u zemlji. U trenutku kada je članicama Kola iz vojnog saniteta upućena molba da pomognu pristiglim ranjenicima, Ljubica je iste noći o tome obavestila sve Odbore.

Već idućeg jutra, vojnike su na stajalištima dočekale čista odeća i topli obroci i napici. Osim njih, Ljubičinom preduzimljivošću, ali i brigom ostalih članica Kola, bili su zadivljeni i nadležni u vojnom sanitetu Srbije. Po završetku Balkanskih ratova, Ljubica se vratila i svojoj misiji pružanja podrške ženama: na njenu inicijativu, Kolo srpskih sestara je širom Stare Srbije i Makedonije ponovo otvaralo škole i tečajeve za domaćice.

Foto: Youtube screenshot - Članice Kola u Prvom svetskom ratu kao bolničarke

Briga o drugima uvek je bila na prvom mestu

Okončanje Drugog Balkanskog rata donelo je Ljubici Luković i poslednju godišnju Skupštinu Kola srpskih sestara na kojoj se našla kao predsednica. To mesto je ustupila Mirki Grujić, kćerki nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Jevrema Grujića. Međutim, mir na ovim prostorima kratko je trajao: samo dve godine kasnije, Ljubica će se ponovo naći među ženama koje su pomagale vojnicima u Prvom svetskom ratu.

Ne želeći da ugrozi nijednu članicu Kola, Ljubica je pred sam početak rata spalila celu arhivu društva. Potom se sa nekoliko članica preselila u Niš, nakon što su i celokupna uprava države i srpska Vlada iz Beograda prešle na jug. Kao i uvek, na prvom mestu joj je bilo da se pobrine za unesrećene, ugrožene i ranjene, kojih je svakim danom bilo sve više.

Stoga se krajem januara 1915. godine ponovo našla na liniji fronta. U Kolo srpskih sestara pristigla je pomoć od strane prijatelja društva i Srba iz Engleske. Kako bi isporučila pošiljku koja je dopremljena u Valjevo, sa blagajnicom društva krenula je na put.

Prva na liniji fronta – plemenitost koja je nadjačala strahote svetskog rata

Valjevo je u to vreme bilo pogođeno velikom epidemijom pegavog tifusa. Nesrećnici koje je pokosila bolest više nisu imali gde biti sahranjeni, te su posmrtni ostaci kolima prevoženi iz grada. Na sve to, po valjevskim bolnicama ležalo je više od 14 hiljada bolesnih. Odlučivši da ostane, Ljubica je narednih desetak dana provela negujući bolesnike.

Iscrpljena od puta i rada u teškim uslovima, po povratku iz Valjeva i sama je pala u krevet. Bolest ju je savladala, i 11. februara 1915. Ljubica je preminula u jednoj bolnici u Nišu. 10 godina kasnije, na svečanoj akademiji Kola srpskih sestara u februaru 1925., posthumno je odlikovana medaljom „Florens Najtingejl“. Ovu hrabru i humanu ženu, pak, nije zaboravio ni Beograd: ime učiteljice koja je učionicu zamenila bolnicama prepunim ranjenih, ponela je i jedna ulica na Zvezdari.

*Naslovna fotografija: Biblioteka grada Beograda - "Pedesetogodišnjica Više ženske škole" / Digitalna Narodna biblioteka Srbije, "Vreme", 1939.