Paja Jovanović, jedan od naših najpoznatijih slikara svih vremena, radio je širom sveta. Od Londona i Pariza, do Minhena i Beča, gradio je svoju karijeru. Ipak, Beograd je bio grad koji je voleo i kome se rado, a ponekad i prinudno vraćao.

Po želji vladara

U srpskoj prestonici umetnik se po prvi put našao 1910. godine. Došao je na kratko po pozivu kralja Petra I i, a već na prvi pogled, Beograd je ostavio snažan utisak na Paju Jovanovića. Svoje impresije slikar je ovako zapisao:

"Za malo dosade na granici - pregled carine i pasoša - bogato si nagrađen kada voz sa grmljavinom protutnji savski most, a Beograd u zraku jutarnjeg sunca, kao zlatom obasut pojavi se pred tobom... Ali, po svoj prirodi Beograd je jedinstven između dve silne reke, grad je sazidan na strmoj steni a na istoj visini sa gradom leži varoš sama, kao golemi zmaj. - Jest! sa gradom kao glavom i silnim trupom na grebenu".

Paja Jovanović se u Beogradu ponovo obreo osam godina kasnije. Ovoga puta povod je bila izrada portreta Aleksandra i Marije Karađorđević i deokrisanje kapele na Dedinju.

Ipak, nakon što je završio svoje delo, a naručilac bio zadovoljan, umetnik se ponovo vratio u Beč.

Foto: Wikipedia / Milan Jovanović

Od trnja do zvezda

Neposredno pre početka Drugog svetskog rata, Paja Jovanović napušta Beč, u kome je živeo i 1939. ponovo dolazi u Beograd, bežeći pred nadolazećim zlom. Austrijski grad u kome je slikarevo ime bilo slavno, a bankovni računi puni, više nije postojao, a Paja Jovanović i njegova supruga Muni u Srbiju su došli bez novca i sa samo par kofera garderobe. Kada su stigli u Beograd Paja je imao 80, a Muni 48 godina.

Ipak, da nije sve u parama već da su prijatelji daleko važniji, Jovanovićima je pokazao Đorđe Roš, nadaleko čuveni biznismen koji je uživao poštovanje, ne samo zbog svoje imućnosti, već i zbog ogromnih vojnih zasluga.

Slikara i njegovu suprugu, Roš odmah dovodi do svoje, tek završene, zgrade u Birčaninovoj 28b, dajući im da izaberu koji god stan žele.

Uzeli su onaj u prizemlju od 74 kvadrata, odmah levo od ulaza. Da mogli su da se usele u neki od salonaca na višim spratovima, ali svakako nisu bili gramzivi niti imali želje da zloupotrebe dobročinstvo svog prijatelja.

Tako se Paja Jovanović, čiji je samo atelje u Beču imao pet soba i plafon visok pet i po metara, ušuškao sa suprugom u novom, malom stanu.

Paja i Muni su često posećivali kuću Đorđa Roša na vrhu Birčaninove. Obično su odlazili na ručak i tako, tokom okupacije Beograda, dopunjavali tanke obroke od sledovanja na "tačkice". Kako bi pomogao prijatelju Roš je od Jovanovića otkupio kompoziciju "Krunisanje cara Dušana", a kasnije je poklonio Hilandaru gde je izgorela u požaru 2004. godine.

I u nemaštini, Jovanovići su se ponosno držali. Muni na ulicu nije izlazila bez frizure i redovno je vežbala na terasi. I zimi i leti, nikada nije preskakala dan, a i Paja je čuvao svoje zdravlje i kondiciju svakodnevnim dizanjem tegova.

Tako su progurali sve dane okupacije.

Foto: Wikipedia / Mihailo Grbić - "Kralj Aleksandar Karađorđević na konju", Paja Jovanović 

Paja i drug Tito 

Posle oslobođenja Beograda i dolaska komunista na vlast Paja Jovanović je prihvatio da portretiše Josipa Broza Tita, sa još 10 drugih slikara. Sve ih je angažovao poznati grafičar, Branko Šotra, ondašnji sekretar Udruženja likovnih umetnika Srbije i ratni veteran. Portretisanje je bilo grupno, a Paja je sedeo na začelju.

U svojim memoarima je zapisao kako se radovao odlasku u dedinjski dvor jer su tamo služili odlične sitne kolače koji su bili poput bečkih.

"Ove godine zimsko doba sam lepo proveo, radeći u Dvoru portret Maršala. Baš mi je milo što su, nastojanjem Šotre, i mene Srbina pozvali na tu utakmicu, mada su način tog konkursa i način portretisanja bili apsurdni. Bilo mi je simpatično Maršalovo strpljenje, kojim se potčinio tom dosadnom sedenju. Svaki dan je s velikim pregorevanjem, požrtvovanjem od 10 do 12 mirno sedeo. Mora da se dosta čudio rezultatu te njegove žrtve, a niko mu ne može zameriti ako je našao da su sve njegove fotografije bolje od tih takozvanih umetničkih dela. Lepa, baš dvorska ponuda, zakuska, vina, likeri, rakija i kafa, činili su da sa zadovoljstvom odlazim na Dedinje, a za mene kao čiču, bila je to lepa razonoda", zapisao je slikar.

Uz to, Paja Jovanović je napravio i dobru nagodbu sa tadašnjim komunističkim vlastima. Obavezao se da Narodnom muzeju zavešta veliku kolekciju svojih dela, a Jugoslavija će nastaviti da mu isplaćuje državnu penziju, ma gde živeo. Iznos penzije imao je da bude isti kao kod nosilaca Partizanske spomenice.

Foto: Wikipedia / Mihailo Grbić - "Studija ženskog akta s leđa", Paja Jovanović, 1915. 

Povratak u Beč

Želeći da vrate svoju imovinu u Beču, Paja i Muni se vraćaju u Austriju 1950. godine. Jovanović tamo i umire u svojoj 98. godini.

Kolekcija slika koju je namenio Narodnom muzeju, u tom trenutku, nalziala se u stanu Birčaninovoj, gde su se uselili njegovi bliski rođaci. Službenik Narodnog muzeja preuzeo je umetnine koje su svoje mesto našle u Legatu slikara Paje Jovanovića.

Prema želji ovog slikara, urna sa njegovim pepelom iz Beča je preneta u Beograd. Paja Jovanović počiva u Aleji zaslužnih, gde je, 1972. sahranjena i njegova supruga.