Bio je to težak i rizičan poduhvat, čak i za lekara sa godinama iskustva. Doktor Mate ih je imao tek osam, uključujući specijalizaciju nakon koje se posvetio lečenju dečje leukemije. Mladi čije je živote držao u rukama bili su tek malo veća „deca“, jer za šestoro apsolvenata beogradskog PMF-a beše prerano da ih odnese smrt.

Na pariski Institut „Kiri“ dospeli su nakon nezgode koja je ostavila crnu stranicu u istoriji razvoja nuklearne energije. Eksperiment u Institutu za nuklearne nauke Vinča pošao je po zlu kada je u laboratoriji došlo do havarije u jednom od reaktora. Tog 15. oktobra 1958., nijedan od instrumenata u celom Institutu nije uspeo da izmeri količinu radioaktivnog zračenja.

Istoga dana, u beogradski Centar za profesionalne bolesti dovezeni su  Radojko Maksić, Draško Grujić, Živorad Bogojević, Roksanda Dangubić, Života Vranić i Stjepko Hajduković – svi su imali tek između 24 i 26 godina. Primakavši im dozimetre za merenje radijacije, lekari su samo mogli da konstatuju da „kazaljke iskaču iz skale“.

Manevar koji je promenio tok medicine

Sreća u nesreći beše što je direktor Instituta, akademik Pavle Savić, lično poznavao mladog dokrora Matea. Istog popodneva je kontaktirao pariski Institut, tada jedinu ustanovu na svetu sa iskustvom u lečenja osoba izloženih velikim nivoima radijacije. Za šestoro beogradskih apsolvenata, jedina nada bio je doktor Žorž Mate, cenjeni profesor i onkolog od međunarodnog ugleda.

U vreme kobnog „Akcidenta u Vinči“, dr Mate je već radio na svom novom otkriću. Transplantacija koštane srži je bila ispitana samo na životinjama, a u svetu je kao metoda lečenja još uvek bila nepoznata. U isto vreme, stanje beogradskih fizičara je bilo kritično – njihova koštana srž, uništena radijacijom, više nije mogla da proizvodi krvna zrnca.

Odluka profesora Matea da prvi put izvede presađivanje koštane srži bila je istorijska, revolucionarna i – rizična. „U to vreme, kao da ste seli na bicikl pa krenuli na mesec – tako je to izgledalo sa onom tehnologijom i onim znanjem. Ishod je bio potpuno neizvestan“, sećao se tog trenutka onkolog dr Vladimir Kovčin. Alternativa je bila još tragičnija, jer je značila sigurnu smrt.

Nakon 5 dana neizvesnosti, rizični poduhvat dr Matea spasao je 5 života. Za Životu Vranića, koji je zaustavio reaktor i sprečio nesreću još većih razmera, zbog prevelike izloženosti zračenju nažalost nije bilo spasa. Njegove kolege su se vratile u Beograd 16. februara 1959., nakon četiri meseca oporavka na pariskom Institutu.

Spas za bolesnike i lekcije za lekare

Za proslavljenog francuskog naučnika, pionirski poduhvat u Parizu značio je i sigurno mesto u istoriji medicine. Dr Mate se do kraja života posvetio najtežim pacijentima, a beogradski fizičari bili su prvi kojima je pružio šansu za ozdravljenje.

Godinama nakon toga, karijera mu je pošla i putem saradnje sa beogradskim lekarima. Uz nauku je zavoleo i posete Beogradu, koje su u vremenima najvećih iskušenja ’90-ih godina postale sve učestalije.

U zemlji pritisnutoj sankcijama, na mukama su bili i onkolozi – ne samo zbog uslova rada, već i oskudice lekova i sanitetskog materijala. Upravo tada im je svoju pomoć, znanje i volju pružio cenjeni profesor Mate.

Već od početka ’90-ih, bio je redovan gost u prestonici. Sa njim su stizale i velike količine lekova, dok se istovremeno borio da lekari iz Beograda i Srbije saznaju o poslednjim trendovima u onkologiji. Za to je ovde imao i plodno tle: naime, ovdašnji onkolozi bi na njegove preporuke katkad uzvratili čuđenjem, čak i podsmehom. Njihovi pacijenti širom Srbije su dolazili na konsultacije kod dr Matea, a mnogi su odlučili da pređu u Beograd na dalje lečenje.

Gužve pred vratima voljenog doktora

Uz požrtvovanost i upornost dr Matea, u Kliničko-bolnički centar „Bežanijska kosa“ uselila se nova nada. One koje je lečio od najtežih bolesti osvojio je strpljenjem. Nije bilo pitanja na koje nije dao odgovor, a svaki detalj njihove svakodnevice, makar i najsitniji, saslušao je sa mnogo pažnje. Njegovim kolegama to beše pouka o tome kako se gradi poverenje između pacijenata i lekara.

Iz meseca u mesec, pred doktorovim kabinetom čekalo je sve više i više ljudi: od onih kojima je život visio o koncu, do bivših, uspešno izlečenih pacijenata, koji bi došli tek da ga pozdrave. Mnoge je spasao takozvanom „rotativnom“ hemoterapijom, tada savremenom idejom sa kojom je upoznao i beogradske lekare. Naime, u uslovima kada se nije znalo da li i kojih će lekova biti na raspolaganju, terapija je dala iznenađujuće dobre rezultate i pokazala se idealnom alternativom konstantnoj oskudici lekova.

No, nisu samo lekovi bili problem – lekari u Beogradu i Srbiji oskudevali su i u stručnoj literaturi. Stigavši jednom prilikom sa aerodroma, profesor Mate je kod sebe imao primerak britanskog „Lanseta“. Dok stigne do beogradskih lekara, tako prestižnom medicinskom štivu je katkad trebalo i godinu dana. Od tog trenutka, uz doktora je u Beograd stizala i hrpa časopisa i naučnih radova.

Nesuđeni nobelovac, počasni akademik i humanista izuzetne skromnosti

Reputacija dr Matea bila je dobro poznata i Srbiji i svetu. Bio je doživotni predsednik Udruženja onkologa Evrope, a nekoliko godina nakon „Akcidenta u Vinči“, potresao je medicinski svet objavivši da je transplantacijom koštane srži izlečio jednog pacijenta sa leukemijom.

Za revolucionarno otkriće je nominovan i za Nobelovu nagradu. Priznanje ipak nije dobio, navodno zbog „oštrog jezika“. Pored beogradskih, radio je tokom ’90-ih godina sa lekarima i pacijentima bolnica u Parizu, Rimu i Sofiji, a svakog meseca bi u prestonicu stizao s kraja radne nedelje. Istog dana bi petkom primao pacijente, sa njima provodio vikend, a zatim hitao da se vrati u Pariz. Boravio je, umesto u hotelu, u bolničkim apartmanima i ručavao u bolničkoj menzi.

Uz profesorovu podršku, KBC „Bežanijska kosa“ je do 1998. godine dobila i Dnevnu onkološku bolnicu. Dr Mate je već tada bio i počasni član SANU, a beogradskim lekarima je nastavio da pomaže još celu deceniju.

Ime koje pamte jedna klinika i jedna beogradska ulica

Za 18 godina koliko je posećivao Beograd, dr Mate je samo jednom prekinuo dolazak. Bilo je to s proleća 1999. godine, kada je bombardovanje zaustavilo avionske letove. Do iduće posete se sa ovdašnjim lekarima redovno čuo telefonom, a kroz nepunu deceniju njegovo ime je ušlo i u novootvorenu prestonički bolnicu.

„Dnevna onkološka bolnica Žorž Mate“ primila je prve pacijente decembra 2007. godine. Francuski doktor je na otvaranju bio počasni gost, a susreo se tada i sa svojim davnašnjim pacijentom – 50 godina otkako je spasao živote naučnika iz Vinče, kraj njega je stao dr Radojko Maksić, kome je davne 1958. godine presadio koštanu srž. U međuvremenu, kroz njegovu ordinaciju je za nepune dve decenije prošlo preko 3 hiljade pacijenata iz Srbije.

Mada je već zagazio u devetu deceniju, dr Mate se već nekoliko godina borio sa teškom bolešću. Uzela je danak 2010. godine: igrom slučaja, cenjeni profesor preminuo je 15. oktobra, na isti dan kada se dogodio i incident u Institutu Vinča.

Saradnju sa požrtvovanim naučnikom pamtile su i njegove kolege iz Beograda. Od Dnevne bolnice čije je otvaranje pomogao kasnije je nastala i Klinika, a ime Žorža Matea je 2016. godine ponela i ulica koja od Studentskog grada vodi ka KBC „Bežanijska kosa“.