Na spisku ulica koje Beograđanima "lome jezik” i zadaju muku, nalazi se i Poenkareova ulica. Često pogrešno navođena kao "Poenkerova", "Ponkerova" ili pa čak "Pankerova", ova ulica za čije izgovaranje morate duboko da uzdahnete i pažljivo izgovarate slog po slog, ime je dobila po francuskom političaru Remonu Poenkareu. Poenkare je  za vreme Prvog svetskog rata odigrao ključnu ulogu u lobiranju za srpske interese i obezbeđivanje pomoći zemlji slomljenoj združenim udarima Centralnih sila.

Francuski patriota, iznad svega

Budući "Otac Otadžbine" i deseti predsednik Francuske republike, Remon Poenkare, rođen je 20. avgusta 1860. godine u Bar-le-Diku. Poreklom iz ugledna porodice iz oblasti Lorene, imao je savršeni pedigre za veliki uspeh u životu. U blisku rodbinu ubrajao je jednog dekana medicinskog fakulteta, poslanike francuske narodne skupštine, sposobne inženjere i jednog izuzetnog matematičara - Anrija Poenkarea.

Posle uspešnog školovanja i završenih studija francuskog jezika i prava na Sorboni, posvetio se advokaturi i političkom delovanju kroz časopis "Volter", koji je uređivao od 1882. do 1887. godine. Britki jezik, iskreni patriotizam, i odlučan stav, doveli su da kritike iskazane u časopisu i ostvari, kada je 1886. imenovan za savetnika ministra poljoprivrede. Ovo mu je dodatno otvorilo vrata francuske političke scene, te sa samo 27 godina, 1887. godine ulazi u parlament kao predstavnik sreza Komersi.

Tokom naredne dve decenije, nadahnutim govorima i odlučim potezima gradio je karijeru uspešnog političara, te je vremenom postao najpopularnija i jedna od najznačajnijih figura francuske Treće republike. Okosnica njegov politike bilo je odustajanje od idealističkih ideja očeva Francuske republike i okretanje ojačavanju nacionalnih interesa. Smatrao je da je ekonomski i vojno ojačala Nemačka velika pretnja domaćim interesima i suverenosti Francuske. Zbog toga je insistirao je na izgradnji nacionalnog jedinstva i uspostavljanju bliskih odnosa sa drugim evropskim državama koje bi bile saveznice u borbi protiv nemačke hegemonije. Međutim, ni sam nije bio imun na imperijalizam, pa se zalagao za širenje francuskog uticaja i teritorija, posebno u Maloj Aziji. Tokom ovih godina, nekoliko puta je bio ministar prosvete, finansija, i predsednik francuske privredne komore.

Pored ulaska u Senat i Francusku akademiju, kruna njegove karijere bile su pozicije predsednika vlade i predsednika države u najtežim godinama Prvog svetskog rata i ekonomske krize koja je nastupila dvadesetih godina 20. veka.

Tokom mandata premijera, od 1912. do 1913. godine, zalagao se za uspostavljanje odnosa sa carskom Rusijom, koji su bili dosta narušeni. Njegov anti-germanski stav, još više je ojačan kada je bugarska armija, koju su obučavali francuski oficiri, proterala turske trupe, koje su podržavali Nemci.

Na čelu Francuske u odlučujućim godinama

Prvi svetski rat zatekao ga je na poziciji predsednika Francuske, na koju je izabran 1913. godine. Njegov izbor izazvao je buru negodovanja među drugim konzervativnim političarima i privremeni razlaz sa Žoržom Klemansoom.

U svojim memoarima je zapisao da ga je vest o atentatu koji je promeni sudbinu sveta dočekao na trkalištu u Bolonjskoj šumi, okružen predstavnicima diplomatskog kora: "Pratio sam pomalo rasejanog pogleda galop konja, dok nam nisu preneli telegram agencije Havas koji nas je potpuno zapanjio". Potom je telegram prosledio austrijskom diplomati, koji je prebledeo i zatražio dopuštenje da se vrati u svoju ambasadu po dalja uputstva. Ovim događajem započeo je najizazovniji period Poenkareove vladavine, koji je, iako težeći miru, Francusku vodio kroz burne ratne godine do konačne pobede u Prvom svetsku ratu i povratka Alzasa i njegove rodne Lorene u granice domovine.

Tokom ratnih godina, privremeno je "pružio ruku pomirenja" svom ljutom neprijatelju i najžešćem kritičaru, Žoržu Klemansou. U odlučujućem momentu za Francusku, ponudio mu je mesto ministra vojnog 1917. godine. Budući da su temperamenti i politička mišljenja ova dva značajna državnika bili sušta suprotnost, njihov zajednički rad bio je ispunjen nesuglasicama i teškim momentima, ali su ih ostavljali po strani stavljajući domovinu na prvo mestu.

Prijatelj Srbije

Od Aneksione krize u Bosni i Hercegovini, preko Balkanskih ratova, Poenkare je pažljivo pratio razvoj situacije na Balkanu i pregovarao o pomoći Srbiji i drugim balkanskim zemljama u slučaju već izvesnog rata sa Austrougarskom i Nemačkom. U ovim pregovorima, kao najznačajnija sila isticala se Rusija. Po izbijanju rata, na audijenciji koju je imao sa austrijskim ambasadorom, jasno je izrekao stav da ako Austrija odluči da napadne Srbiju koristeći kao povod atentat, "da pritom ne bi trebalo da zaboravi da Srbija ima prijatelja spremnih da je brane, i da se prema tome, mir izlaže velikoj opasnosti".

Po povlačenju srpske vojske preko Albanije i formiranju Solunskog fronta, zahtevao je od ostalih evropskih sila da se pruži vojna pomoć Srbiji kako bi se front održao, a i sam je usmeravao francusku pomoć Srbiji. Pored toga, učestvovao je u organizovanju i slanju ruskih trupa na položaje Solunskog fronta.

Kada je prvi srpski ratni reporter, Rista Marjanović u Parizu izložio fotografije sa ratišta na kojima je prikazana grčevita borba srpskih vojnika za slobodu, upravo je Poenkare otvorio izložbu i održao dirljiv govor. Tokom mirovnih pregovora, zalagao se za ostvarenje srpskih nacionalnih interesa i isplatu ratne reparacije. Želeći da još više ojača odnose Francuske i Srbije, Poenkare, iako zakleti republikanac, zalagao se za brak između prestolonaslednika Aleksandra i francuske princeze Fransoaze Orleanske, koji na kraju nije ostvaren iz verskih razloga. Ipak, i posle toga, Poenkare je ostao iskreni prijatelj vladajuće monarhije i Kraljevine SHS. Kraljevina je zahvalnost Francuskoj i Poenkareu, pak, iskazala podizanjem grandioznog spomenika na Kalemegdanu. 

Po svršetku rata, vraća se u Senat gde radi u komisiji koja se bavila ratnom reparacijom. Zbog teške političke situacije nastale usled ekonomske krize i sunovrata franka, još jednom se vraća na čelo francuske vlade 1926. godine. Posle uspešne rekonstrukcije finansijskog sistema i ojačavanja domaće valute, povlači se usled bolest iz politike 1929. godine. Poslednje godine života provešće između razrušene rodne kuće u Bar-le-Diku, imanja u Sanpinjeu i skromnom stanu u Parizu.

Iako je bio najmoćniji čovek Francuske i često nazivan "Ocem Otadžbine", Poenkare se isticao poštenjem, posvećenošću i skromnošću, što su i tada bile retke osobine političara. Važio je za čoveka velike životne energije, ali osetljivog i uvredljivog. U mladosti je pisao pesme, a kasnije političke eseje i knjige. Voleo je prirodu i životinje.

Preminuo je smo nedelju dana posle atentata na kralja Aleksandra u Marselju, 15. oktobra 1934. godine u Parizu.

Sve Poenkareove ulice u Beogradu

Iako je danas Poenkareova ulica smeštena na Vilinim vodama, opština Palilula, prvobitna ulica se nalazila u samom centru grada. Naime, nekadašnja Kastriotova ulica ponela je naziv Poenkareova 1920. godine i zadržala ga do 1946. godine. Tada je zbog izmene političkog režima i novih pobeda, ponela ime Staljingradska. Usledio je još jedan politički zaokret i promena imena ulice, koja 1952. godine trajno dobija ime Makedonska.

Političke promene su bile i povod da ovaj veliki prijatelj srpskog naroda ponovo dobije ulicu u Beogradu. Izmenama naziva ulica početkom 21. veka, donji deo nekadašnje ulice Đure Đakovića, poneo je ime Remona Poenkarea. Ono što je zanimljivo je da se gornji deo ulice Đure Đakovića, koji se ukršta sa ulicom Žorža Klemansoa, naziva po grčkom političaru Venizelosu. Da li je Grk namerno ili slučajno ubačen između dva Francuza, ljuta protivnika, kako bi se sprečilo njihovo političko ukrštanje na beogradskim ulicama, ostaje nam samo da se pitamo.