Kada krenete od Konaka kneginje Ljubice prema Brankovom mostu, sva je prilika da ćete proći Pop Lukinom ulicom. Iako blizina Patrijaršije i Saborne crkve ukazuju na to da je ovo možda bio neki od značajnijih crkvenih veledostojnika, istina je drugačija.

U svojim "ranim radovima", sarajevski Idexi opevali su boj na Mišaru, koristeći stihove narodne pesme: "Polećela dva vrana gavrana, sa Mišara polja širokoga a od Šapca grada bijeloga…", koji govore o jednoj od najznačajnijih srpskih pobeda u Prvom srpskom ustanku. Jedan od vođa ustanika na Mišaru bio je i Pop Luka Lazarević.

Kada sveštenik postane ustanik

Luka Lazarević je rođen 1774. godine u Svileuvi, kod Koceljeve. Potiče iz porodice poreklom iz Birča u Bosni, koja se u u prvoj polovini 18. veka nastanjuju u Posavotamnavu. Posle tri godine školovanja u Austriji, vraća se kući. Tu se ženi i biva rukopoložen u sveštenika, te dobija za parohiju rodnu Koceljevu i Ljutice. Supruga mu umire posle sedam godina braka, izrodivši dva sina — Mihaila i Kuzmana. Sa drugom ženom Danojlom imao je tri sina.

Savremenici ga pamte kao crnomanjastog čoveka, omanjeg rasta, koji je bio hitar, ćutljiv, žestoke naravi, uredan i pravičan. Prema rečima njegovih biografa, 17 puta je ranjavan, a jedan kuršum u telu odneo je i u grob. Pop Luka (ili kako izgovaramo u jednoj reči kada pominjemo istoimenu ulicu - Poplukina), predstavlja istorijsku ličnost koja je ceo svoj život posvetila borbi za slobodu od Turaka. Među savremenicima i istoričarima, ostao je upamćen kao jedan od najhrabrijih i najčestitijih junaka i vojvoda Prvog srpskog ustanka. 

Na Mišaru je komandovao konjicom i najzaslužniji je za veliku pobedu.

Slika: Wikipedia / Afanasij Scheloumoff - Boj na Mišaru

Boj na Mišaru

Prvi srpski ustanak podignut je 15. februara 1804. godine. Među prvima koji su se priključili bio je Pop Luka, i dalje u svešteničkoj mantiji. Po osnivanju prve ustaničke čete u Šabačkoj nahiji, početkom 1805. godine, raspopio se i primio titulu vojvode. U naredne dve godine učestovao je u oslobađanju Podrinja i Posavine. U znak osvete, Turci su upali u njegovo rodno selo početkom 1806. godine i spalili ga. Osveta je bila brza i surova, a ustanike je predvodio sam Lazarević.

Jedna od najvažnijih bitaka u Prvom srpskom ustanku, Bitka na Mišaru vođena je na brdu Mišar kod Šapca od 13. do 15. avgusta 1806. godine. Pod Karađorđevom vrhovnom komandom, srpsku vojsku činili su ustanici iz Podrinja, Valjeva, iz Šumadije, od Morave, Gružani i Rudničani sa Milanom Obrenovićem, ukupno 6000 pešaka i 2000 konjanika. Pešaci pod Karađorđem utvrdili su se u šancu na Mišaru, a Luka Lazarević i Mateja Nenadović, sa konjanicima iz šume napali su turke u presudnom trenutke bitke. Ovakava podela komande  nije bila neobična, pošto je Pop Luka bio poznat kao veliki ljubitelj konja i spretan jahač. 

Boj na Mišaru trajao je tri dana. Luka je tokom boja naleteo na Kulin kapetana i u borbi sa njim biva ranjen, a Kulin kapetan ubijen.

Austrijski posmatrači sa druge strane Save poslali su u Beč vest o strašnom turskom porazu.

Nakon pobeda na Mišaru i na Deligradu, turska Porta je bila primorana da pregovara o miru sa ustanicima, uz posredovanje Austrije i Rusije, a ustanici su uspeli da obezbede oproštaj za sve što su učinili tokom tri godine ustanka. 

1807. godine Luka Lazarević postaje komadant Šapca, gde ostaje do propasti Prvog srpskog ustanka. Brinuo se o snabdevanju i ishrani vojske i stanovništva, sprečavanju hajdučije i pljačke, rešavanju pojedinačnih i grupnih sporova, itd. Postavljao je knezove i oborknezove. Za vreme svoje vlasti,  Lazarević je otvarao škole i radio na razvijanju zanata i trgovine. Kako to biva u Srba, da bi učvrstio svoju vlast, Karađorđe 1811. godine pravi reorganizaciju Praviteljstvujuščeg sovjeta, uvedena su popečiteljstva, formiran Veliki vilajetski sud, a Karađorđe je proglašen za poglavara države i glavnog komandanta ustaničke vojske. Luki je potvrđena titula vojvode i komandanta Šapca.

Slika: Wikpedia -  Luka Lazerević u svečanoj odeždi

Poraz Prvog srpskog ustanka

Mir je bio kratkog daha. U junu 1813. godine, Osmansko carstvo je iz tri pravca napalo ustanike. Iz Bosne je krenulo oko 130.000 vojnika, 60.000 iz Niša i 60.000 iz Vidina. Uskoro su pali Šabac i Beograd. Bio je to potpuni krah Prvog srpskog ustanka. Luka Lazarević odlazi na Petrovaradin, zatim u Štajersku u Judenburg, a potom odlazi u Rusiju u Hotin, Besarabija, gde ostaje skoro dve decenije. Od Rusije, Luka je primao 300 dukata godišnje, a istovremeno se bavio trgovinom i uzimao zemlju u zakup. Poziv kneza Miloša Obrenovića 1833. godine prihvata i vraća se u Srbiju, i  Šapcu dobija kuću na poklon.

Učestvujući u Vučićevoj buni protiv kneza Mihaila, biva uhašen i bačen u tamnicu gde ostaje do jeseni 1842. godine. Ponovnim dolaskom na vlast dinastije Karađorđevića, Luka je postao član Državnog Saveta, najvišeg organa zakonodavne i pravne vlasti. Bila je to najveća funkcija koju je u životu imao. Zbog bolesti i starosti, penzionisan je 1847. godine.

Umro je 29. aprila 1852. godine i sahranjen je, uz pristustvo velikog broja Šapčana, pored šabačke crkve. Pop Luka je bio od onih junaka koji su nerado govorili o svom junaštvu. Bio je jedan od retkih vojvoda koji nije imao želje za vlašću, a za položaje i časti nije se otimao.

Lukino junaštvo Filip Višnjić je opevao u nekoliko narodnih pesama.