Pričalo se za njega da je bio od retkih koji je punio veliku salu Kolarčevog narodnog univerziteta. Oni koji bi na predavanja zakasnili – a umelo ih je biti podosta – ostali bi tiskajući se pred vratima sale.

U četiri decenije njegovog prosvetnog rada, samo je na Kolarčev narodni univerzitet stalo 128 takvih predavanja. Studente, diplomce i kolege u struci osvajao je istodobno svojom pristupačnošću – osobine mahom smatrane retkom među ličnostima njegovog akademskog nivoa – ali i nezajažljivom posvećenošću profesiji koju je odabrao.

Ovo su utisci njegovog nešto mlađeg kolege, arhitekte Miloša Bobića. A o svom životnom pozivu profesor Ranko Radović znao je mnogo: istraživački i studijski rad, te aktivni angažman u svetu arhitekture, tokom godina su mu doneli status jednog od najznačajnijih arhitekata ovog podneblja.

Foto: Wikipedia

Humanista sa istančanim osećajem za prostor

Rođen u Podgorici godine 1935., profesor Radović je svoj poziv odabrao na studijama beogradskog Arhitektonskog fakulteta. Magistarski rad pod naslovom "Fizička struktura grada" odbranio je 1971. uz mentorstvo profesora Olivera Minića, i već tada Radović postaje od onih čije će se ideje i rešenja istaći na urbanističkoj mapi ovih prostora. Tako, primera radi, uslužno-zanatski centar Gradić Pejton decenijama odoleva kao svojevrsni prestonički landmark. Nastao prema Radovićevom projektu između sada već davnih godina 1968. i 1971. Gradić Pejton se pokazao ogledalom arhitektonskih i urbanističkih stremljenja profesora Radovića, zasluženo mu donevši Oktobarsku nagradu Salona za urbanizam.

Izrazito vodeći račina o humanom aspektu sredine, profesor je ponajpre težio da u njemu sačuva ljudski, prirodni element. Već sam izbor arhitektonskih materijala o tome dovoljno govori: ukupne površine od 800 metara kvadratnih, Gradić Pejton je dobio oblik košnice sagrađene od drveta. Ranko Radović je, inače, rado koristio drvo kao građevinski materijal: taj se izbor prirodno uklapao u njegovo poimanje prostora, jer isti taj prostor i njegova urbanizacija nikako, smatrao je, ne bi trebalo da idu nauštrb potreba čoveka i društva.

Foto: Wikipedia / Kathinka. - Spomen kuća na Tjentištu

Poštovanje lokalnih principa gradnje od samog početka bio je njegov kredo. Pored toga, pasionirano je bio posvećen istraživačkom radu, predano prateći trendove u arhitekturi. Ova ga posvećenost docnije vodi na parisku "Sorbonu", gde je 1980. godine doktorirao na temu "Kontinuitet ideja i oblika u savremenoj arhitekturi". Do tog trenutka, pored prestoničkog Gradića Pejtona, širom Jugoslavije nižu se njegovi zapaženi projekti: zgrada pošte, banke i hotela "Partizanka" u Vrnjačkoj Banji, zgrada Skupštine opštine u Aranđelovcu, te Spomen kuća bitke na Sutjesci (Tjentište, BiH) koja ga svrstava među ne samo ovdašnje, već i svetski priznate arhitekte.

Ono što je, ipak, u najvećoj meri obeležilo Radovićevu karijeru jeste prosvetna delatnost. Ceo radni vek – što beše preko tri decenije – proveo je kao profesor Beogradskog univerziteta. Njegove postdiplomske kurseve posećivale su arhitekte iz cele bivše Jugoslavije, a ’90-tih godina prošlog veka na predavanja počinju dolaziti i studenti novosadskog Fakulteta Tehničkih nauka. Ovde Radović osniva odsek za arhitekturu, preuzevši istovremeno i prokejat nadgradnje fakulteta (1996). Novi Sad tih godina ostaje jedno od njegovih uporišta, s tim da po tom pitanju nisu zaostajali ni evropski gradovi.

Ljubljana, Zagreb, Skopje i Rim, te Verona, Cirih, Pariz, Varšava, Luksemburg i Stokholm – samo su neki od gradova Starog kontinenta u kojima je profesor Radović podučavao studente. Iz Evrope ga put dalje vodi u Montreal i Melburn, a kao gostujući profesor predavao je u japanskoj Cukubi na Katedri za urbani dizajn, te na Međunarodnoj katedri za arhitekturu i urbanitet novih gradova u Helsinkiju.

Foto: Milena Arsenić - Zgrada Ateljea 212 je jedan od arhitektonskih poduhvata profesora Radovića

Posvećenost koja je brisala svetske granice

Na podužem spisku univerzitetskih sala našla se, naposletku, i ona Kolarčevog narodnog univerziteta. Kolege koje su ga imale priliku slušati, svedočile su o entuzijazmu sa kojim je podučavao i prenosio znanje, pritom uvek pozivajući na kritičko promišljanje o arhitekturi.

Naime, Radović je, po rečima autora Vladimira Stanića, često "opominjao na posledice nedostatka mašte pri građenju naših kuća i naselja", te "skretao pažnju na neuredne prostore i površine neposredno uz naš stan i radno mesto". Sem toga, "pripadao je sve malobrojnijoj i usamljenijoj porodici humanista usmerenih na vaspostavljanje grada kao ljudskog prostora i artefakta".

Ovih tema profesor Radović dotakao bi se i van univerzitetskih katedri: u esejima i tekstovima dnevnih listova, prevodima strane stručne literature i knjigama čiji je bio autor, u časopisima o arhitekturi koje je sam uređivao (ističe se među njima "Re Aedificatoria"), te ediciji "Agora" osnovanom u cilju izdavanja najznačajnijih dela u oblasti arhitekstonske teorije.

O arhitekturi je, potom, podučavao i putem malih ekrana, kao autor preko 30 serijala i TV emisija. U međuvremenu, ređale su se svetske i domaće konferencije posvećene urbanizmu, arhitekturi i kulturi stanovanja, te ukupno 34 arhitektonska konkursa na kojima je našao učešća.

Krunu rada profesora Radovića čini i 29 objekata izgrađenih i uređenih po njegovim projektima. Svestranost ga je tokom radnog veka vodila i ka drugom delatnostima: u crtežima, slikama i grafikama našao je još jedan vid komunikacije, priredivši ukupno 26 samostalnih izložbi u Beogradu, Budimpešti, Parizu, Hagu, Helsinkiju i Lisabonu. Radovićev umetnički rad ovenčan je nagradom Oktobarskog salona za grafiku (1987), a nosilac je i Vukove nagrade (1997), te nagrade Udruženja likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije (ULUPUDS).

Godine 2002., iako bez prethodnog interesovanja za učešće u politici, Ranko Radović obreo se na mestu ministra u Vladi crnogorskog premijera Mila Đukanovića za urbani razvoj i zaštitu životne sredine. I mada uveliko zašavši u sedmu deceniju, originalnost i dalje ostaje njegov zaštitni znak. Tek par dana po stupanju na ministarsku dužnost Radović je, umesto službenog četvorotočkaša, zatražio – bicikl.

Već septembra naredne godine, međutim, podnosi ostavku u Vladi. Njegov službeni bicikl nasledio je tada najbolji učenik jedne podgoričke osnovne škole. Nepune dve godine kasnije, Ranko Radović preminuo je 16. februara 2005., a uz priznanja stečena za života, nakon smrti mu je dodeljeno još jedno, ništa manje značajno. Nagrada za arhitekturu "Ranko Radović" ustanovljena je 2006. godine, čime mu je posthumno odato priznanje za izuzetan višedecenijski rad i doprinos arhitekturi.