Kada je iz seoceta nadomak Valjeva došla u grad, devetogodišnja Stanka, jedina devojčica iz skromne porodice Glišić, tek tada je prvi put mogla da sedne u školsku klupu. Još uvek nije napunila dvocifren broj godina, ali je dobro znala šta znači stasavati u oskudici.

Sa roditeljima i još dvojicom braće živela je u rodnom Gradcu. Umesto knjige i sveske, njen „posao“ beše da pripomogne majci u poslovima oko imanja. Ionako sklapajući kraj s krajem, porodica je muku mučila i sa rđavom očevom navikom.

Stankin otac odao se kocki, a zbog toga su svi Glišići ispaštali. Još teže je bilo nakon njegove prerane smrti: izgubili su čitavo imanje, a Stanka je sa majkom morala potražiti drugi dom.

Volja jača od životnih nedaća...

Polazak u školu je za Stanku bilo nešto potpuno novo. Za to vreme su se braća Milovan i Milivoje već školovali u Beogradu. I Stanka je neobično zavolela knjige, ali siromaštvo je i dalje uzimalo danak. Tek što je završila drugi razred, majka više nije imala novca da odškoluje i kćer.

Sa ovim se devojčica već nije mogla pomiriti. Zaputila se u gradsku opštinu, gde su nakon molbe pristali da joj daju knjige na poklon. Međutim, valjevsku školu je napustila samo godinu dana kasnije. Nakon prerane smrti majke, i Stanka se zaputila u Beograd gde se našla pod budnim okom starijeg brata Milovana.

Sela je potom u klupu beogradske Više ženske škole, a bliskost sa bratom Milovanom, inače studentom Velike škole i kasnije Filozofskog fakulteta, veoma joj je značila. Milovan je, pak, strateški vodio računa o Stanki: uvek je mogla da računa na njegovu preporuku literature, a i sam joj je diskretno „uvaljivao“ prigodno štivo i brinuo da joj ne dopadne ruku štogod površno i „zavodljivo“.

Do 1876. godine, Stanka već beše svršena učenica ženske škole. Vratila se u Valjevo, a dve godine kasnije ponovo ulazi u učionicu – ovoga puta kao učiteljica.

...I poneka propuštena prilika

Otkako je stala za katedru Valjevske ženske škole, Stanka Glišić je počela da skreće i pažnju školskog revizora. Privremeno je predavala đacima prvog razreda, ali je po znanju mogla da parira retkim školovanim ženama tog vremena. Sa naročitim afinitetom prema stranim jezicima i književnosti, savladala je tečno ruski, italijanski i francuski jezik. Otuda se dobro upoznala i sa delima Gogolja, Čehova, Turgenjeva i Mopasana, što joj je kasnije, pored pedagoškog, donelo i prevodilački staž.

Uskoro joj se, međutim, nasmešila prilika da se vrati u beogradsku Višu žensku školu. Pošto je od revizora dobila preporuku, Stanka 1883. godine prelazi u prestonicu. Ovde ju je primetila i upravnica Katarina Milovuk, u to vreme još jedna od retkih obrazovanih dama.

Na njeno insistiranje, Stanka je položila i učiteljski ispit. Sada je u Višoj ženskoj školi dobila mesto klasne učiteljice, ali se zbog ovoga, pak, suočila i sa zajedljivošću pojedinih kolega. Oni sujetniji bi, doduše, više sebi u bradu, negodovali zbog njenog prelaska iz osnovne škole u klasnu. Međutim, Stanka je već tada kao keca u rukavu imala ne samo znanje i obrazovanje, već i skromnost.

Po svojoj želji je ostala da predaje geografiju isključivo u prvom i drugom razredu. Tek od 1893. godine je počela podučavati srpski jezik, a bez mnogo dvojbe je odbila priliku koju bi retko ko propustio – i to ne jednom, već dva puta.

Nastaviće se...

*Naslovna fotografija: Wikipedia/Knjiženstvo