Iako je, kao pisac, poznat po svojim komedijama "Ivkova slava", "Zona Zamfirova" i nezaboravni "Pop Ćira i pop Spira", Stevan Sremac je, zapravo, bio mnogo više od toga –  izvrstan gimnazijski profesor, član SANU, ali i boem.

Odličan iz "đimnastike"

Ovaj veliki srpski komediograf rođen je u Senti u Bačkoj (tadašnjoj južnoj Mađarskoj). Majka Katarina umrla je kada je mali Stevan imao samo tri godine. Oca Avrama, takođe je izgubio, doduše nešto kasnije, u sedamnaestoj godini. Bezbrižne osnovnoškolske dane proveo je u Senti, da bi obrazovanje, potom nastavio u Srbiji.

U osnovnoj školi mali Stevan nije se mnogo isticao u učenju. U đačkoj knjižici odličan je bio samo iz "đimnastike". Ostale ocene bile su šarenolike, možda da bi opravdale onu da je "svaka ocena za đaka".

Tako, u svedočanstvu piše sledeće sledeće:

  1. Hrišćanska nauka (vrlo dobar)
  2. Biblična povesnica sa životom sv. ugodnika (vrlo dobar)
  3. Tumačenje Evangelija (dobar)
  4. Liturđica (vrlo dobar)
  5. Pojanje crkveno (dobar)
  6. Srpsko čitanje, jezikoslovlje i pripovedanje (vrlo dobar)
  7. Mađarsko čitanje (vrlo dobar)
  8. Nemačko čitanje (dobar)
  9. Račun (dovoljan)
  10. Zemljopis (vrlo dobar)
  11. Otačestvenica (vrlo dobar)
  12. Ekonomija (dobar)
  13. Pisanje (vrlo dobar)
  14. Risovanje (vrlo dobar)
  15. Đimnastika (odličan)

Iako mu, kao malom, srpski jezik i pisanje nije išlo od ruke, to mu nije smetalo da kasnije postane jedan od najvećih srpskih pisaca.

Foto: Wikipedia / Narodni muzej Zrenjanin - Stevan Sremac sa tetkama

Prelazak u Srbiju

U jesen 1868. godine, tada trinaestogodišnjaka Stevana Sremca pod svoje okrilje preuzima ujak Jovan Đorđević, koji sam nije imao dece i Sremca upisuje u gimnaziju u Beogradu. Đorđević je svakako imao velikog uticaja na odrastanje, sazrevanje i životni put Stevana Sremca. Bio je profesor Srpske gimnazije u Novom Sadu, urednik letopisa i sekretar Matice Srpske, profesor istorije na Velikoj školi u Beogradu (preteči Beogradskog univerziteta) i jedan od osnivača i upravnika Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu i Narodnog pozorišta u Beogradu.

Ipak, ono o čemu je ostao zapamćen jeste po tome što je napisao reči za himnu Srbije, "Bože pravde".

U to vreme srednjoškolsko obrazovanje trajalo je šest godina i mladi pisac ih je sa lakoćom savladao.

Pod uticajem ujaka 1874. godine Stevan upisuje tadašnju Veliku školu, smer istorijsko-filozofski, a preteču univerzitetske diplome stiče četiri godine kasnije.

Kada se i zvanično Velika škola pretvorila u Univerzitet, Sremac je to prokomentarisao sledećim rečima: "Šijem reklu, a zovem je bluza."

Nakon svršetka studija, nekoliko meseci je stažirao u Ministarstvu finansija. Godine 1879. prešao je u Niš gde je radio kao profesor u gimnaziji, a dve godine potom prebačen je u Pirot, pa opet vraćen u Niš.

U ono vreme, profesori nisu predavali samo jedan predmet, te je tako Sremac predavao krasnopis, crtanje, računicu, moral, srpsku istoriju i gramatiku, nemački jezik, literarne oblike i opštu istoriju i geografiju.

Foto: Digitalni arihv Univerzitetske biblioteke "Svetozar Marković" 

Okoreli neženja 

Sremčev ujak bio je pomalo osobenjak. Voleo je knjige, nauku i živeo je povučen život često udaljen od ljudi. Nikada se nije ženio. Deo svog karaktera preneo je i na mladog Stevana koji je, pod njegovim uticajem, postao veoma obrazovan i uman čovek, ali i distanciran od emotivnijih i ozbiljnijih međuljudskih odnosa.

Dragutin Ilić, poznati srpski književnik, dramaturg, pravnik i političar, Stevana Sremca je okarakterisao kao usamljenog i preosetljivog čoveka otuđenog od ljudi. Bežao je od velikog društva i radije tražio mesta u kojima će se odomaćiti sa nekoliko bližih prijatelja. Nije voleo lepo vaspitanje i družio se sa ljudima koji su u svom vokabularu radije koristili "per tu" umesto, za ono vreme gotovo obaveznog "persi".

Nije dopuštao da mu se govori o ženidbi i snosio je svu težinu koji samački život nosi sa sobom.

Svom prijatelju Iliću znao je da kaže: "Ne prija mi više ni društvo. Ličim na odocnela ždrala čije je jato davno odletelo, a on stoji sam i kunja. Svi moji vršnjaci koje su pomrli, koje se poženili, a ja kao stari svečani zemadan, predajem se s kolena na koleno u nasleđe. Sad sam spao da se družim sa onima koji su se tek rodili kad sam ja uveliko bio profesor".

Kako je prelepa Jelena dobila brkove 

Smatra se da je svoj momački život Stevan Sremac donekle opisao kroz priču "Ideal". Nenad, glavni junak, takođe je završio Veliku školu. Jelena, prelepa visoka crnka sa blagim nausnicama, ukrala mu je srce. Mnogo su se voleli, zaklinjali na zajedničku večnost, zajednički život, maštali o deci… Tipična studentska ljubavna priča.

Međutim, njeni roditelji hteli su da se ona uda za bogatotog trgovca kojem je jedino bilo važno da ima lepu ženu. Jelena se bunila, pretila smrću, bacanjem u Tisu, ali ništa nije pomoglo. Otac je bio nepokolebljiv. Za Nenada je rekao da će biti običan profesor, zavisan od načelnika, partijskih odbora… I tako se lepa Jelana udala za bogatog gazdu. Nenad je Jeleni poslao pismo da se nikada neće ženiti, i potom se odselio u provinciju. A znamo da je Sremac živeo i radio u Nišu i Pirotu.

Nakon nekoliko godina Jelena je postala lepa, bogata i vrlo tražena udovica. Ponovo je poželela svoju mladalačku ljubav. Ni Nenad nije ostao imun na ovaj poziv, te su se sastali. Nenad je očekivao da njegova izabranica bude lepa kao u mladosti. I bila je, ako se izuzmu sitne bore koje su donele godine. Međutim, jedna stvar ga je odmah ubola u oko. Jelenine nežne nausnice iz mladosti pretvorile su se u gotovo muške brkove. Nenad ovo nije mogao da podnese i pobegao je od svoje nekadašnje velike ljubavi.

Iako ima mnogo sličnosti sa životom slavnog pisca, ostaje da se nagađa u kojoj meri je ova priča bila autobiografska.

Foto: Wikipedia / Ostalocutanje - Spomenik Sremcu u Nišu

Najbolji profesor u Nišu

Dok je živeo na jugu Srbije, profesor Stevan Sremac nije se mogao pohvaliti lagodnim životom. Ondašnja plata bila je 120 dinara. Pristojan ručak u Beogradu u to vreme iznosio je 2,5 dinara. Nije bio problem nemaštine koliko neravnomerne raspodele sredstava.

Na primer, pukovnici su mesečno primali 600 dinara, a članovi državnog saveta čak 1000 dinara. Bilo je očigledano da se znanje, ali i učiteljski posao nisu cenili. Sremčev komentar na to ko je u Srbiji bio bogat bio je: "Velikim lopovima daju orden, a male vešaju."

Iako ga je bivši učenik Trivunac opisao kao uglađenog gospodina srednjeg rasta, uspravljenog, krutog, lepe glave sa nakrivljenim šeširom i prosedom kosom do ramena, bio je najpopularniji profesor Niške gimnazije. Svaki dan je nosio drugu kravatu – meku i svilenu –  usklađenu sa odelom koje bi obukao. Najviše je voleo cipele "na šiljak" koje bi uvek bile čiste. Voleo je kada za njega kažu: "Gospodin Steva ima lepe cipele".

Veoma je držao do urednosti i čistoće. Pazio je i da mu je odelo uvek skrojeno po meri. Za one koji nisu poklanjali toliko pažnje savršenim krojevima znao bi da kaže: "Izgleda kao žandarm u civilu".

Đaci su ga mnogo voleli i poštovali. Kada bi tokom časa čitao neki odlomak ili pesmu, u razredu je bila apsolutna tišina. Nikoga nije kažnjavao i retko se ljutio.

Sremac je tvrdio da su učenici koji pohađaju klasičnu gimnaziju daleko obrazovaniji od onih koji idu u "realku". Svoj stav branio je svim sredstvima, a naročito verbalnom dovitljivošću.

Tako ga je neki mladi kolega, u jeku rasprave o ovoj temi upitao: "A koji to autoritet, moliću lepo, tvrdi?"

"Pa, rektor Bečkog univerziteta", odvratio je Sremac.

Kolega je nastavio besno: "Pa šta ako je to rekao rektor univerziteta!"

Sremac je odgovorio u svom stilu: "Rekao je rektor Bečkog univerziteta, a ne Rista Sirovica sa Velike pijace", aludirajući na tadašnju Beogradsku Veliku školu.

 

 U nastavku pročitajte kako je Stevan Sremac ponovo dospeo u Beograd i živeo život boema u Skadarliji...