Stevan Sremac počeo je da piše dosta kasno – sa 33 godine. Najviše je cenio istorijska dela koja je upriličio, dok je ona po kojima je postao slavan pisao olagano i nije smatrao da imaju neku veliku književnu vrednost.

Njegovo delo “Ivkova slava” dramatizovao je sa prijateljem Dragomirom Brzakom, a muziku je napisao niko drugi do čuveni Stevan Mokranjac. Ovo delo, kao i “Pop Ćira i pop Spira” ekranizovano je, te postoje i film ali i serija.

Šali se na račun bližnjeg svoga 

Stevan Sremac bio je neizmerno duhovit. Umeo je dobro da potkači prijatelje i poznanike, ali su mu mahom svi opraštali.

Jednom prilikom u kafani je sreo Aleksandra Belića, poznatog profesora i akademika, koji je bio kratkovid. Zbog toga se nadvio nad tanjirom supe. Sremac mu je prišao i pitao ga šta radi. Belić mu je odgovorio da ruča na šta je duhoviti profesor rekao: “Ja sam mislio da opravljate sat”.

Za varara Rudolfa Valdeca, koji je imao crveno lice i okruglu glavu sa kratko ošišanom kosom, Sremac je imao poseban opis – izgleda kao holandski sir. 

Foto: Wikipedia / Čuvena kafana Dardaneli na današnjem Trgu republike (desno)

Ekipa iz Dardanelija 

Slavni profesor i književnik Stevan Sremac imao je jednu veliku slabost – kafane i noćni život. Zbog toga nije voleo da radi pre podne. Kada mu je, jednom prilikom, raspored časova u gimnaziji bio izmenjen Sremac ljutito je prokomentarisao: “Da sam hteo da radim u zoru bio bih pekar ili krojač na Terazijama, a ne profesor”.

Ni u Nišu nije prezao od toga da bude redovan posetilac kafana, iako je Niš tada bio palanka i znalo se ko šta radi. Njega to nije doticalo. Noću je bio boem, a danju uglađeni profesor koji predano obavlja svoju dužnost.

Kada je živeo u Beogradu, najčešće je posećivao kafanu Dardaneli koja se nalazila preko puta spomenika knezu Mihailu. Vlasnik je smatrao da je to najobičnija kafana, dostojna trgovaca i piljara. Međutim, tu se okupljala tadašnja boemska umetnička i intelektualna elita glavnoga grada. U početku, na sredini kafane nalazila se furuna, a oko nje nacepana drva. Gosti su sami ložili i održavali toplotu. Stolovi su bili rasklimanih nestabilnih nogara i nisu imali ni čaršave.

Naredni gazda je umesto zemljanog poda stavio patos, kupio stolnjake i popravio stolove. Polako su počeli da dolaze glumci iz Narodnog pozorišta, a za njima i pisci, pesnici i drugi intelektualci. Tako su tu redovni gosti, pored Stevana Sremca, bili i Đura Jakšić, Milovan Gllišić, braća Vojislav i Dragutin ilić… Uvek je bilo veselo i uz mnogo dogodovština koje su se prepričavale po čaršiji.

Stevan Sremac je, kao redovan gost, u ovoj kafani imao svoj sto koji ga je uvek čekao. U jednom trenutku su, privučeni bilijarom, u Dardaneli počeli da dolaze i studenti i učenici. To se Sremcu nikako nije dopadalo.

Jednom prilikom profesor Miloš Peinović bio je optužen da je pijanac. Direktor gimnazije mu je tražio da se izjasni po tom pitanju. Profesor je za svedoke pozvao 30 kafedžija i Stevana Sremca. Vlasinike kafana je zamolio da potvrde kako kod njih nikada ne popije više od jedne rakije. Na svoje iznenađenje, Sremac je odbio ovo da potrvdi. Kao obrazloženje rekao je: “Kad 30 kafedžija kažu da kod svakog popiješ po jednu, to znači da svako jutro popiješ 30 rakija! Ako to potvrdim znači da i ja sa tobom izjutra popijem toliko. Tada nisi samo ti pijanica, već i ja”.

Smrtonosni prijem u SANU

Iako je Stevan Sremac bio “tek” gimnazijski profesor, bio je primljen u Srpsku akademiju nauka. Ovo je bila velika čast jer su mnogi znameniti Srbi bili odbijeni. Čak dva kralja – Milan i Nikola – nisu primljeni u ovu najvišu akademsku instituciju. Međutim, Stevan Sremac je, u želji da na miru napiše pristupnu besedu, otputovao u Soko Banju.

Postoji nekoliko verzija događaja koji su usledili i razloga Sremčeve smrti, ali sve upućuju na to da ga je, najverovatnije, pokosila sepsa.

Hrvatski pisac Andre Gustav Matoš rekao je “da su sanitarni uslovi bili toliko loši da je, usled njihove upotrebe, Sremac dobio trovanje krvi”.

Pošto nije voleo da ide kod lekara Stevan se noću lečio rakijom po kafanama u društvu Jovana Skerlića. Naravno, ovo “lečenje” bilo je neuspešno i Sremac je pao u krevet. U posetu su mu došli brat Jovan i prijatelj Pavle Marinković, urednik “Pravde”. U redakciju je poslao izveštaj da Sremac leži već 11 dana i da je crveni vetar (akutna streptokokna infekcija kože) prešao u trbušnu duplju. "Ništa ne jede i ne pije i nada se da će njegov jak organizam nadvladati bolest. Jedino mu nedostaje neprekidno štucanje. Planira da za 4-5 dana bude prenet u Beograd".

Međutim, već sutradan Marinković šalje novi izveštaj u kojem javlja: “Juče u toku dana, bolest se pogoršala. Štucanje je skoro konstantno. Povraća iako ništa ne jede i ne pije. Iznuren je i fizički se promenio. Kada mu je ubrizgan morfijum rekao je: ‘Ne pomaže mi ni da progutam tri Indijanca’”.

Stevan Sremac preminuo je 12. avgusta. Sahranjen je u porodičnoj grobnici u Beogradu, uz pokojnog ujaka Jovana Đorđevića.

 

Pročitajte i prvi deo priče o Stevanu Sremcu:

Stevan Sremac (1. deo): Od četvorke iz Srpskog do velikog pisca