Druga polovina 19. veka donela je Stevanu Kaćanskom najviše angažovanja pri ustanovama od kulturnog značaja. U isto vreme kada je zbog svojih stihova ostao bez zaposlenja, napisao je i jednu od svojih najlepših pesama, "Oj, oblaci" (1860).

Pančevački kompozitor i horovođa Dimitrije Topalović kasnije je na te stihove komponovao i muziku. No, u to vreme Kaćanski još nije ni imao državljanstvo Kraljevine Srbije – dobio ga je tek 1862. godine, nakon što je kao dobrovoljac pokazao odvažnost prilikom turskog bombardovanja Beograda. Dve godine kasnije postaje i počasni član Srpskog učenog društva.

Ipak, knez Mihailo je i dalje gledao da Kaćanskog udalji iz Beograda. Iako mu nije osporavao zasluge u odbrani prestonice, udesio je da se pesnik iste godine postavi kao profesor gimnazije u Kragujevcu. Kaćanski će se u Beograd vratiti tek 10 godina kasnije, a u međuvremenu je, poput strica, postao član Društva srpske slovesnosti.

Da bi ostao u Beogradu, za Kaćanskog su, nakon smrti Mihaila Obrenovića, urgirali namesnici kneza Milana. Već iduće godine dobija i važan diplomatski zadatak da sa crnogorskim knjazom pregovara o udruživanju Srba i Crnogoraca protiv Turaka. Političko angažovanje potom nastavlja u Beogradu, kada pokreće patriotski list "Branik". Koju godinu kasnije, Kaćanski se ponovo pridružuje borbama protiv Osmanlija

Stihovi koji su proslavili idealistu-revolucionara

Nakon što je 1875. godine ugušen Bosansko-Hercegovački ustanak, Stevan Kaćanski se ponovo vraća u Beograd. Ipak, iako ustanak nije uspeo, borbe su ga inspirisale da napiše pesmu "Narodni zbor". U svom eseju napisanom povodom 160 godina od rođenja Kaćanskog, profesor Milivoj Tuturov navodi da su stihovi dobili na popularnosti toliko da su ih i tadašnji književnici poredili sa francuskom "Marseljezom".

Za ovu pesmu se uskoro znalo i van granica Srbije. Pevala se na priredbama, slavama i narodnim zborovima, a kasnije je upamćena pod nazivom "Hej trubaču, s bojne Drine". Štaviše, postala je poput pisanog glasnika borbe protiv Austrougarske i Turske. Godine 1905. godine i Josif Marinković je na ove stihove napisao muziku za horsko izvođenje.

No, i sam Kaćanski će kroz koju godinu još više dobiti na slavi. Spremno se otisnuo u Prvi srpsko-turski rat, a poslednje borbe je dočekao sa činom majora. Kad je u prestonici 1886. godine osnovano Društvo Svetoga Save, pesnik se našao i među članovima rukovodstva. Dok je cilj Društva bio da zaštiti Srbe pod Otomanskom vlašću, Kaćanski je odmah po njegovom osnivanju ispisao pravilnik o radu.

Odbrana ideala, na hartiji i na delu

Već pred kraj života, Stevan Vladislav Kaćanski se često umesto imena potpisivao novim nadimkom. Zbog rodoljubivih stihova nazvali su ga "Stari Bard". Nedugo po osnivanju Društva Svetoga Save, Stari Bard je penzionisan, a preminuo je u Beogradu 1890. godine.

Stevan Vladislav Kaćanski sahranjen je na Tašmajdanskom groblju i ispraćen uz najveće počasti. 1927. godine njegov grob je prenet u Aleju Velikana Dve godine kasnije, otkrivanje spomen-grobnice ispratili su predstavnici najvažnijih nacionalnih i kulturnih društava, kao i izaslanik kralja Aleksandra Karađorđevića. Iako mu je poezija donela veliku slavu, Stevan Kaćanski nije želeo da njegovi poetski ideali ostanu samo na hartiji. Političke prilike 19. veka pružile su mu podsticaj da ih odbrani kroz svoje političko i kulturno delovanje.

Bio je na glasu kao najdarovitiji pesnik srpskog romantizma. Uprkos tome, Stevan Kaćanski nije napisao mnogo knjiga. Uz rodoljubivu poeziju pisao je i ljubavnu, a u stihove je pretočio romantičarsko-rodoljubiva osećanja prožeta iskrenošću i zanosom.

Ostavio je iza sebe i sina jedinca koji je pošao očevim stopama. Vladislav Stevan Kaćanski takođe je živeo u Beogradu i bavio se književnošću, novinarstvom i dramskim pisanjem. Kuća u Siminoj ulici gde je pesnik proveo život postala je spomenik kulture, a na njoj se od 1929. godine nalazi i spomen-ploča.