Opšte je prihvaćeno da je najbolji igrač u istoriji Partizana, po mnogima je i najbolji igrač iz bivše Jugoslavije - Stjepan Bobek je ime koje je urezano u istoriju domaćeg i svetskog fudbala. Uprkos otežanim okolnostima Drugog svetskog rata koji se odigravao za vreme početka njegove karijere, Bobek je ipak uspeo da izgradi karijeru na kojoj mu mnogi fudbaleri samo mogu zavideti, sa jako malo padova i pregršt uspona, ispunjenu utakmicama, golovima i titulama, a ni trenerska uloga, nakon fudbalske, nije zanemarljiva.

Fudbal je bio spas od rata

Fudbal je počeo da trenira nešto pre 13. navršene godine. Poslednje tri godine pre početka rata je trenirao u je u lokalnom klubu iz rodnog grada Zagreba, gde su ga zapazili kao talentovanog momka, što mu je omogućilo prelazak u veći klub, HŠK Ličanin. Tadašnja uprava kluba je bila ispunjena raznim vojnim činovnicima, što je omogućilo Bobeku da dobije dozvolu odsustva iz vojske kako bi izbegao bojište i igrao fudbal.

Nakon što se situacija u ratu zakomplikovala, bilo je potrebno još regruta, među kojima je spadao u najsposobnije, tada dvadesetjednogodišnji Stjepan Bobek. Dobija ultimatum od kluba da, ukoliko želi da ostane u klubu, mora obući ustašku uniformu. Bobek nije odmah odgovorio na poziv u vojsku, nego se obraća treneru NK Građanskog, tada najveći klub u Hrvatskoj. HŠK Ličanin i NK Građanski su delili teren na kom su igrali, pa su se uprave dva kluba, igrači i zaposleni u oba kluba dobro poznavali. Bobek odlazi kod Martina Bukovija, trenera Građanskog i objašnjava mu situaciju u kojoj se nalazi. Ne želi da ide u rat, želi da igra fudbal, to je uvek bio i ostao prioritet. Bukovi se obraća upravi Građanskog i uspeva da napravi dogovor s njima. Dogovor je bio da Bobek pređe u Građanski i bude njihov fudbaler do daljnjeg, a za uzvrat da Bobek ne bude poslat na bojište. Zbog rata koji se odvijao, nije se mogla izbeći vojska, ali jeste odlazak na ratište, te je Bobeku predloženo da se prijavi u vojsku kao domobran. Sve što je trebalo da radi jeste da na svakih 15 dana uzima propusnicu kojom se beleži da je još uvek u redovima domobrana proforme radi i time načelno dobija dozvolu da igra fudbal za NK Građanski. I tako su obe strane dobile po nešto, Građanski dobija jednog od najperspektivnijih i najboljih fudbalera tog perioda, a Bobek dobija priliku da nastavi karijeru u fudbalu i to u još većem klubu.

Čarolija u Partizanu i reprezentativna uloga

Marijan Matančić, poznati internacionalni sudija i komesar vojske, nakon rata, po dolasku Josipa Broza Tita, obraća se Bobeku. Pravi dogovor sa Stjepanom da ga mobiliše da bude Titov vojnik i da formira armijski fudbalski klub sa ostalim domobranima, na šta Bobek pristaje. Prvo veliko takmičenje na kom su učestvovali je bilo prvenstvo Jugoslavije 1945. godine kada su igrali pod okriljem JNA. Na prvenstvu su takođe učestvovale reprezentacije Srbije, Hrvatske, Vojvodine, Kosova i Makedonije. Prvenstvo se završilo pobedom Srbije nad reprezentacijom JNA rezultatom 1-0. 

Nakon finala mu se obraća major Vlado Mađarić. Nudi Bobeku da dođe u Beograd i igra u armijskom klubu nalik onim u Sovjetskom savezu. Klub bi se zvao Partizan. Bobek, iako nije u potpunosti bio siguran da to želi, prihvata ponudu i kaže da će se odazvati pozivu Generalštaba kad god on stigao. Dobio je tri telegrama od strane Generalštaba na koje se nije odazivao nadajući se da će se klub formirati bez njega, ali to nije bio slučaj. Bio je veliki domoljub, pa se teškog srca seli u Beograd, ali se brzo uklopio u društvo, takođe je u Beogradu upoznao svoju buduću ženu, odgajao dve ćerke i ostao nakon fudbalske karijere sve do samog kraja.