Da su njime šetali neobični ljudi, Beograd verovatno pamti vekovima. Drugo nije ni za očekivati od grada na raskrsnici istoka i zapada – od građanske elite, preko (ne)prijateljskih vojski, boema, plemića i Beograđana koji su reputaciju sticali po celom svetu.

Malo ko bi pored njih upamtio kakvog neuglednog prodavca novina. Davno i beše, ima tome skoro čitav vek. Dobro su ga poznavali ponajpre drugi kolporteri, jer bi zbog njega, da se nisu snašli po okolnim lokalima, lako mogli ostati sa neprodatim svežnjevima štampe. A konkurent im beše po mnogo čemu atraktivan, te je već na prvi pogled ostavljao dojam atipičnog gospodina.

Isti taj kolporter upisan je 2005. godine u kalendar Srpske pravoslavne crkve. Nekada je hramao po prestoničkim trotoarima, a danas ga slave pravoslavni vernici u Srbiji, Rusiji i dalekom San Francisku. Tako se, pored građanske i boemske gospode, Beograd može pohvaliti i da je njime koračao jedan svetac

Dečaštvo mladog emigranta između Srbije i Rusije

Životna priča Svetog Jovana Šangajskog počinje daleko od srpske prestonice. Rođen je kao Mihajlo Maksimović u ruskom gradiću Adamovski, gde je otac Boris izbegao iz Srbije. Pobegavši pred napadima Turaka, glava porodice je u Rusiji ubrzo dobila plemićku titulu.

Srpski jezik nisu zaboravili, znao ga je i mladi Mihajlo. Ali, ovo plemićko dete nije bilo poput ostalih mališana. Nisu ga previše zabavljale dečje igre poput plesa i gimnastike. Malo je jeo i još manje pričao, ali je u Rusiji docnije završio Pravni fakultet.

Tek zašavši u dvadesete, i njega će zadesiti sudbina slična očevoj. Sticajem Oktobarske revolucije, ubrzo je po diplomiranju u ruke uzeo pušku. Iz sukoba protiv boljševika, Mihajlo – sada sa činom oficira – poneo je ranu na desnoj nozi zbog koje je celog života hramao.

Kako su Beograđani zavoleli neobičnog kolportera

Kad su revolucionari odneli pobedu, reke izbeglih su se 1917. godine iz carske Rusije slile u Evropu. Za Beograd se u ono vreme govorilo da je druga prestonica Rusije. Otuda su se mnogi (među njima i mladi Mihajlo) sklonili u tadašnju Kraljevinu SHS.

Došavši u prestonicu, Mihajlo se ubrzo obreo u Ruskoj crkvi na Tašmajdanu. Pobožnog mladića put je naposletku odveo na Teološki fakultet. No, nekadašnji plemić, iako i po prirodi skroman, živeo je između dva rata siromašnim, izbegličkim životom. Otuda niko nije ni slutio njegovo plemićko poreklo.

Tada je, da bi se prehranio i zaradio za život, izašao na beogradske ulice. Prodavao je dnevnu štampu na uglu Knez Mihailove i Kralja Petra, i to čineći u svom asketskom maniru. Išao je bos i po suncu i po snegu, čime je, hteo-ne hteo, skretao pažnju sugrađana. Imalo je to i dobrih strana – smena mu, po pravilu, ne bi dugo potrajala. Narod bi se u roku od nekoliko minuta sjatio oko njega, ostavivši ga bez novina i sa naprečac zarađenim honorarom.

Čak i tada ne bi uzimao sav novac za sebe: nalazio bi još siromaha kojima je bio potrebniji nego njemu. Ostali ulični prodavci, kako ne bi ostali kratkih rukava, morali su kupce nalaziti po obližnjim kafanama.

Duhovnik u misiji od Dalekog istoka do zapada

Bosonogi prodavac uskoro će, godine 1925., završiti i drugi fakultet. Našao je novo uposlenje pomažući pri bogosluženjima. Iste godine odlazi u Svilajnac, gde u manastiru Miljkovo postaje monah i uzima ime Jovan. Potom u Ohridskoj eparhiji dolazi na mesto suplenta tamošnje Bogoslovije.

Gotovo svi su oca Jovana znali kao požrtvovanog i spremnog da pomogne. Naročito je brinuo o ljudima duševno obolelim, pa se pročulo da nekadašnji plemić ima isceliteljski dar. Đaci su, pak, primetili neobične navike svog učitelja. Kao i u dečačkim danima, jeo je samo kad je morao – najviše jednom na dan. Niko ne pamti da ga je ikada video ljutitog. Arhive svedoče da je osvojio naklonost pravoslavaca, katolika, Jevreja i muslimana.

Primetili su, ipak, i da bi mu postelja tokom noći ostajala prazna. To beše iskušenje koje je samom sebi postavio. Uskrativši sebi san i odmor, odlučio je da više nikad ne spava u postelji. Tako je i ostalo sve do njegove smrti, narednih 40 godina.

Mnogi su zato imali razloga da njegovo ime izgovaraju sa velikim poštovanjem. No, neće ostati tako samo u Srbiji: 1934. godine, otac Jovan u Ruskoj crkvi prima vladičanski čin episkopa šangajskog. Iste godine, u okviru ruske misije na Dalekom istoku, odlazi u Šangaj.

Prvi put se tada susreo sa patnjama tamošnjih ljudi: siromaštvom, bedom i zavisnostima. Iako u misiji pionir, odmah po dolasku otvara sirotište. Iz najsiromašnijih kvartova Šangaja, sa ulice je sklonio preko 3 i po hiljade mališana. Istovremeno se borio sa predrasudama kineskih stanovnika. Koliko god je mogao, pomagao je smrtno bolesnima,  jer su ga njihove muke najviše pogađale.

Napore mu je otežavalo i jačanje ideje komunizma. Tada ga ruska crkva preusmerava na zapad: našavši se 1951. godine u Parizu, Jovan postaje arhiepiskop zapadnoevropski.

Podanik istine i pravde do poslednjeg daha

Iako na drugoj strani sveta, život Jovana Šangajskog nije se mnogo promenio. I dalje se odricao sna, često išavši bos i otečenih nogu, te su ga i Parižani prozvali Jovan Bosi. Liturgije je, umesto nekada na grčkom i kineskom, služio na holandskom i francuskom jeziku.

Deceniju kasnije, otac Jovan odlazi i na treću stranu sveta. Velika Saborna crkva Presvete Bogorodice gradila se 1962. godine u San Francisku. Da bi pomogao završetku izgradnje hrama, Sveti sinod ruske crkve šalje ga u Ameriku.

Ovaj period obeležilo je i neslaganje između Ruske i Srpske pravoslavne crkve. Stoga su ruski i srpski sveštenici – među njima i otac Jovan – delovali zasebno. Prekooeanska misija Jovana Šangajskog označila je začetak Američke pravoslavne crkve, koja je do danas uspela da očuva samostalnost.

Delujući kao arhiepiskop i strogo poštujući načela asketskog života, otac Jovan je služio liturgije u San Francisku i u Njujorku. Tako je učinio i 2. jula 1966. godine u Nikolajevskoj crkvi u Sijetlu. Ostao je nakon toga još nekoliko sati u oltaru, kako mu je to uvek bio i običaj. Istog dana je preminuo, i prvi put nakon 40 godina legao u postelju.

Opelo koje je za njega održano hramu u San Francisku trajalo je gotovo 7 sati. I danas se u njemu čuvaju mošti bosonogog plemića. ’80-tih godina prošlog veka, Ruska zagranična crkva kanonizovala ga je kao sveca. Deceniju kasnije, isto je učinila i Srpska pravoslavna crkva, a potom i Moskovska patrijaršija.

Danas verovatno malo ko pamti da je otac Jovan nekada bio bosonogi prodavac novina. Od tih skromnih studentskih dana, kao duhovnik je prevalio put od (dalekog) istoka do (dalekog) zapada. Deo njegovih moštiju dospeo je i u Beograd, a čuva se u crkvi Svetog Trifuna na Topčiderskom groblju.

Deo moštiju prispeo je 2000. godine i u Sabornu crkvu. Smešten je sa leve strane oltara, na ikoni sa njegovim likom i imenom. Otac Jovan bi govorio: „Otkad znam za sebe, želeo sam da služim pravdi i istini... Duša se moja ushićivala primerima onih koji su žrtvovali svoj život za nju“. Nakon što ga je u verski kalendar upisala i ovdašnja pravoslavna crkva, vernici – i to ne samo ovdašnji, već i u Kini i Americi – slave ga s velikim poštovanjem. Po novom kalendaru, Sveti Jovan Šangajski se kod pravoslavaca obeležava 2. jula, a poseban značaj daje mu se kao zaštitniku od saobraćajnih nezgoda.