Oni koji su hvatali istorijske beleške vele da su o njemu još za života ispredane bajke. U stihovima je opevan mnogo ranije (ima od tad već dva stoleća), kada su epski spevovi zborili o slavnim Zmajevim podvizima. Vojskovođa neobičnog alijasa u pojedinim narodnim kazivanjima zavredeo je visoku treću poziciju među svim srpskim velikašima, da bi nakon 1896. godine po njemu i jedna dorćolska ulica ponela ime.

Tako se Zmaj od Noćaja na mapi grada našao uz još nekoliko zvučnih imena, sve samih istorijskih velikana: cara Uroša, kralja Petra i Pjarona de Mondezira. „Zmajski“ alijas dobio je za vreme Prvog srpskog ustanka, a pravo ime bilo mu je Stojan Čupić.

Zlatni momak sa Salaša Noćajskog

U zemlji koju je početkom 19. veka pustošilo Osmansko carstvo, valjalo je pokazati da odbrana nema alternativu. Ovim geslom vodio se i vojskovođa Stojan Čupić, o kome je i sam vođa Prvog srpskog ustanka, vožd Karađorđe Petrović, imao visoko mišljenje – cenio ga je kako zbog junaštva, tako i zbog mudrih taktika u borbama. Otuda se našao među ustanicima kojima su i Turci odavali poštovanje. Međutim, slavni vojskovođa počeo je da zavređuje divljenje mnogo pre polaska u bitke. Rođen 1765. godine u Pivi, kraj granice današnje Crne Gore i Republike Srpske, poneo je porodično prezime Dobrilović. Ostavši bez roditelja već u ranim godinama, zaputio se ka Srbiji. Stojanov deda Toda već je ranije bio prebegao u Mačvu, te se i Stojan naposletku nastanio u jednom mačvanskom salašu.

Ovde je Stojana primetio jedan bogati trgovac – bistri momak živahne naravi neobično mu se svideo. Strahinja Čupić živeo je na obližnjem Salašu Noćajskom i nije imao svojih potomaka. Uzeo je Stojana kao posinka, a potom mu ustupio nešto novca i deo imanja. Stojan se svom poočimu odužio tako što je, umesto porodičnog, uzeo prezime Čupić.

Već tada su počele da ga prate i zanimljive anegdote. Jedna od njih veli da je, orući zemlju, jednom prilikom iz njive „izorao“ tri ćupa sa zlatom. To mu beše dovoljno da se počne baviti samostalnim biznisom, te je otpočeo trgovinu stokom. Dok nije došlo vreme da se narod pobuni protiv dahija, Stojan je već stekao pristojan imetak. Kao obrazovanog preduzetnika koji je umeo i da čita i piše, lako je stekao i poštovanje srpskih glavešina.

Kako je strašni Zmaj naterao bojažljive Turke u beg

Saznavši da se širom Srbije sprema vojna pobuna protiv Turaka, Čupić se odmah nakon Karađorđevog  sabora u Orašcu spremno odaziva na poziv. Sakupio je najpre četu svojih boraca iz Mačve, a o njegovim podvizima se pročulo još pre izbijanja ustanka.

Iako malobrojna u poređenju s neprijateljskom, Čupićeva vojska je kao od šale odnosila pobede nad Turcima. Odvažni vođa je u boju na Salašu sam izazvao i potukao turskog junaka Musu Sarajliju, da bi zatim poveo svoju četu u boj na Mišaru. Glavna Čupićeva oružja behu pronicljivost i lukavstvo, pa je otuda slovio za mudrog i sposobnog vođu. Ipak, najviše se prepričavao trenutak kada je od njega pobegao preplašeni turski beg Zulumbić – i to pre nego što ga je Čupić dočekao na megdanu kod kod Bajine Bašte.

Na kraju su od hrabrog vojskovođe počele da zaziru i Osmanlije. U koju god bitku je kretao, izlazio je kao pobednik. Zbog toga su ga cenili i proslavljeni ustanici, te je uskoro poneo i čuveni alijas u istoimenoj epskoj pesmi. No, osim na „mišićima“ i strateškim potezima, Čupić se pokazao i kao prilično jak na rečima. Najviše je tu njegovu crtu cenio Karađorđe Petrović, rekavši jednom prilikom da onaj ko nadgovori Ćupića, od vožda „može tražiti šta god hoće“.

Uskoro će se, međutum i prilike na bojištu preokrenuti. Za narod u okupiranoj zemlji to je značilo propast Prvog srpskog ustanka, a za Stojana Čupića – neočekivanu izdaju i smrt.

Nastaviće se...