Vuk Bojović za generacije Beograđana bio je sinonim za pasioniranog ljubitelja životinja koji je ovim plemenitim bićima nastanjenim u Beogradskom zoološkom vrtu priskočio u pomoć kada je to bilo najpotrebnije. Pored ove svoje najpoznatije uloge, bio je i vajar, slikar, profesor, čovek koji je Beogradu podario malo "dobre nade”.

Sve Vukove ljubavi

Rođen je pod imenom Vukosav u selu Zminica na Durmitoru, ljute zime 10. decembra 1940. godine. U Beograd je dospeo 19 godina kasnije, gde upisuje Fakultetu likovnih umetnosti . Starije generacije gas se sećaju kao slobodnog umentika, zatim profesora u osnovnoj i srednjoj školi. Predavao je i u Višoj trgovačkoj školi u Beogradu, gde je od 1982. do 1986. godine bio direktor.

Njegov vajarski opus broji tridesetak radova, među kojima su najznačajnije biste Veljka Vlahovića, Dragana Kovačevića, Stojana Cerovića i Save Kovačevića. Međutim, pored vajarstva Vuk je imao i druge ljubavi. Bavio se pisanjem, jedno vreme je radio kao radio voditelj i ceo život je bio zaljubljenik u prirodu i ekologiju.

Bio je i plodan pisac. Najpoznatije su svakako njegove "Priče iz zoo-vrta", "Priče iz zoo-vrta 1", "Priče iz zoo-vrta 2", zatim monografija  "Beogradski zoološki vrt", a koautor je knjige "Kroz Beogradski zoološki vrt". Vuk Bojović je takođe autor velikog broja novinskih članaka o životinjama i njihovim navikama.

Ovde se njegovo interesovanje za priče i pričanje ne završava. Okušao se i gao radijski i TV voditelj. Godinu dana bio je voditelj noćnog programa Radija "S", dok je na "malom ekranu" bio autor i voditelj emisija Art televizije - Art zoologija i Art boemija.

Bio je značajan i njegov politički angažman, koji je, opet, neizostavno bio vezan za prirodu. Naime, Bojović je bio dugogodišnji predsednik Ekološke stranke Zeleni. Od 1992. do 1999. godine je bio potpredsednik Džudo saveza Jugoslavije, a i dugogodišnji predsednik Univerzitetskog džudo kluba "Student" i osnivač Veteranske džudo asocijacije Srbije. Ipak, najveća od svih ljubavi su mu bile životinje i priroda.

 Foto: Pavle Kaplanec

Vukov Vrt dobre nade – simbol prestonice

Beogradski zoološki vrt sagrađen je tridesetih godina XX veka, kako istorija kaže, na imanju koje je gradu poklonio tadašnji gradonačelnik Vlada Ilić. Tokom Drugog svetskog rata, Vrt je doživeo značajna oštećenja i dobar deo životinja je stradao. Zub vremena i godine zanemarivanja u posleratnom periodu učinile su svoje. Nekada mirna životinjska oaza bila je 1986. godine, dosta zapuštena, a tek šezdeset životinja ja živelo u veoma lošim uslovima.

Ulogu direktora Zoološkog vrta dobio je kad to niko nije hteo da bude. Na samom početku njegovog rada, novinari su ga često pitali da im objasni vezu između vajarstva i vođenja zoološkog vrta, na šta im je on domišljato odgovarao pitanjem:  "A što niste pitali Broza kakve veze imaju šloseraj i vođenje države?".

Kako je oduvek voleo životinje i prirodu, Vuk mu je udahnuo novi život. Ubrzo okuplja grupu istomšljenika, sa kojima kreće u veliki projekat obnove vrta. Svega je manjkalo - i saradnika, i životinja, a ponajviše novčanih sredstava. Ambiciozan, kreativan, pun ideja, odmah je krenuo sa realizacijom svojih zamisli.

Jedan od prvih poteza bio je izrada Pravilnika, koji sam piše i kojim je napokon bila regulisan rad Zoo vrta.  Uslediće i dolazak novih, mladih ljudi koji su delili Bojovićev entuzijazam i pokreću Vrt sa mrtve tačke. Oni koji se sećaju tih vremena, znaju koliki je prestiž bio mesto volontera obnovljenog Vrta. Marljivim radom i strpljenjem, obnovnljen je razrušeni bazen za plovuše. Sagrađena su novi kavezi i staništa za životinje, medvedi su su dobili novi, pristojniji smeštaj.  

Ipak, sve ovo bi ostalo u senci i pitanje je koliko bi entuzijazam potrajao, da neočekivana pomoć stigla je od čuvenog šimpanze Samija, koji je svojim spektakularnim bekstvom, privukao veliku medijsku pažnju i samim tim učinio mnogo za promovisanje Vrta, a direktoru olakšao da dobije novac za početak izgradnje nove kuće za majmune. Zahvaljujući jednom bekstvu, nakon toga, usledili su radovi na izgradnji kuća za slonove, žirafe i ostale životinje, uređene su staze i životinje su dobile grejanje.

Krizne devedesete bile su izuzetno teške godine, koje su se osetile i u zoo vrtu. Hiperinflacija je obezvredila novac i cena ulaznice se izražavala u bilionima. Tada je domišljati Vuk doneo odluku da se ulaz može platiti i ciglama, benzinom, čak i hranom za životinje. Tako je uprkos kriznim godinama i velikim problemima, Vrt uspeo da opstane. Upornost i naporan dugogodišnji rad Vuka Bojovića učinili su da Beogradski zoološki vrt postane jedan od najlepše uređenih delova Beograda i pravi "Vrt dobre nade".

Životinje ga nikada nisu razočarale

Govorio je kako ga životinje nikad nisu razočarale i da, za razliku od ljudi, one na dobro uzvraćaju dobrotom. Zbog ljubavi prema životinjama proputovao je svet – centralnu Aziju, daleki sever, daleki istok i centralne i južne delove Afrike. Omiljena životinja mu bila šimpanza Sami, koju je sahranio pored svog psa Lakija. Toliko ga je voleo da je jednom prilikom izjavio: "Voleo bih, kad umrem, da tu sahrane moje srce. Tada bih počivao srećan"

Car beogradskog životnjskog carstva

Vuka Bojovića su nazivali institucijom bez koje "Vrt dobre nade" ne bi mogao da se održi, carem beogradskog životinjskog carstva, kao i jednim od poslednjih boema prestonice. Ovo je često izazivalo negativne komentare, koji su išli do granice ozbiljnih optužbi.

Ipak, u toku dve decenije na čelu Beo zoo-vrta i protivnici i oni koji su podržavali Vuka Bojovića slažu se po jednom pitanju. Neosporna činjenica je da upravo Vuk Bojović pretvorio zapušteni i ruinirani ćošak Beogradske tvrđave u jedan od simbola prestonice. Vrt je njegovim radom i zalaganjem prerastao u pravu oazu životinjskog carstva, sa preko dve hiljade životinja, u koji rado dolaze sve generacije. Pod njegovim rukovodstvom Zoološki vrt grada Beograda dobio je veliki broj priznanja, od kojih je najznačajnije Grand Superbrend Srbije 2007. godine.

Počasni građanin Jagodine

Zahvaljujući doprinosu za igradnju zoo vrta u Jagodini, Vuk Bojović proglašen je počasnim građaninom Jagodine 2006. godine. Nakon njegove smrti, njegova voštana figura, čiji su autori  Zoran Ivanović i Branislav Crvenković, postavljena je u Muzeju voštanih figura između figura glumca Pavla Vujisića i nobelovca Ive Andrića. Odbornici Skupštine grada predložili su i da ime Vuka Bojovića nosi ulica u kojoj se nalazi Zoološki vrt u Jagodini.

Vukaosav Vuk Bojović preminuo je u Beogradu, 17. septembra 2014. godine u svojoj 74. godini. Zapao je mirno i tiho. Sahranjen na Novom groblju u Beogradu.